Ulice u najstarijim dijelovima zagrebačke gradske četvrti Trešnjevka – sjever nazvane su prema srednjovjekovnim utvrdama u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Jedna od njih je i Garićgradska ulica, nazvana prema gradu (castrumu) Garićgradu (Garić-gradu, Gariću) na sjevernim padinama Moslavačke gore, po kojoj je nazvana i cijela povijesno-geografska regija – Moslavina.

Sukladno Pravilniku o izgledu i veličini ploča za označavanje imena ulica i trgova, dopunskih ploča te pločica za označavanje zgrada brojevima na području Grada Zagreba iz 2014, po kojem se među ostalim na početku svake ulice postavlja ploča s njezinim imenom te objašnjenjem po komu je ili čemu to ime dobila, takva je ploča postavljena i u spomenutoj ulici.^[1] U objašnjenju njezina imena piše: „GARIĆGRAD/GARIĆ/GARIG, srednjovjekovni hrvatski utvrđeni grad iz 1256 za bana Stjepana Šubića/Moslavačko gorje“.

Foto: Krešimir Regan

Iako kratko, to objašnjenje sadržava nekoliko faktografskih i stilskih pogrešaka. Te posljednje i nisu srž fact-checkinga, ali ih je bitno spomenuti, osobito u kontekstu drugih trešnjevačkih ulica nazvanih po srednjovjekovnim utvrdama i nedosljednosti njihova definiranja, jer je za službena imena, i ne samo ulica, u javnom prostoru za očekivati da su u svemu tomu besprijekorna.

Definiranje Garićgrada kao srednjovjekovnoga utvrđenoga grada zalihosno je i time stilski pogrešno. Ako se za neki lokalitet kaže da je grad, iz definicije se toga pojma podrazumijeva da je riječ i o utvrđenom i o srednjovjekovnom kompleksu namijenjenu obrani i sigurnomu stanovanju.^[2] Također i smještanje utvrde u 1256, dakle u 13. st., sugerira da je riječ o srednjem vijeku. Ipak, zbog višeznačnosti pojma grad u hrvatskom jeziku, koji znači i veće kompaktno izgrađeno naselje, radi razlikovnosti se u značenju srednjovjekovnoga utvrđenog prebivališta vlastelina može opravdati i sintagma utvrđeni grad, iako je to rjeđe potvrđen pojam, za razliku od u diplomatičkoj građi najčešće rabljenoga latinskoga naziva castrum, a u znanstvenoj i široj literaturi sinonima zamak, burg, vlastelinski grad, plemićki grad, stari grad, feudalni grad, biskupski grad, kraljevski grad, utvrđeni plemićki grad, utvrđeni feudalni grad, tvrdi grad itd. O sličnoj je tematici CroFacta već pisala u članku Koliko je zapravo dvoraca u Gradu Zagrebu?

Sintagma „srednjovjekovni utvrđeni grad“ nalazi se i na pločama trešnjevačke Taborske ulice, Trakošćanske ulice te Cesargradske ulice. Za razliku od njih, neke od ulica nazvane su prema utvrdama s područja srednjovjekovne Bosne koje su definirane kao „kraljevski bosanski utvrđeni grad“ (Bobovačka ulica), odnosno kao „srednjovjekovni bosanski kraljevski utvrđeni grad Kotromanića“ (Sokolgradska ulica), što je također primjer stilske nedosljednosti, jer su srednjovjekovni kompleksi s područja Hrvatske po kojima su ulice dobile ime (Garićgrad, Tabor, Trakošćan, Cesargrad) istovrsni onima u Bosni (Bobovac kraj Kraljeve Sutjeske, Sokolgrad kraj Jajca). Jedina je razlika među njima što je Bobovac bio u trajnom kraljevskom posjedu, dok su ostale spomenute utvrde to bile samo povremeno, iako su se i one, prema srednjovjekovnom pravu, uvijek držale kraljevskim vlasništvom. Nedosljednost je i u tome što je Bobovac opisan kao kraljevski bosanski utvrđeni grad, a Sokolgrad kao srednjovjekovni bosanski kraljevski grad Kotromanića, jer su obje utvrde bile u posjedu bosanske kraljevske dinastije Kotromanić.

Foto: Krešimir Regan

Nejasno je nadalje zašto se na ploči Garićgradske ulice navode, iako točno, tri imena grada i po kojem kriteriju, jer je u povijesnim izvorima poznato više oblika njegova imena (Garigh, Garyg, Garygh).^[3] Višestruka imena nisu navedena na pločama nekih drugih trešnjevačkih ulica, poput Bobovačke ulice, Cesargradske, Mokričke, Slavetićke, Sokolgradske, Taborske i Trakošćanske, iako se utvrde po kojima su dobile ime također u različitim inačicama spominju u diplomatičkoj građi i literaturi. Tako se za Bobovac pronalaze oblici Boboch, Bobouac ili Bobouch,^[4] za Medvedgrad Medwey, Medwe,^[5] a za Cesargrad Czaszarvar, Czaszar, Chazar, Kaysersperg, Cesar, Chazar.^[6]

Najposlije, nema valjana razloga da se geografsko područje u kojem se danas nalaze ostatci Garićgrada naziva Moslavačko gorje umjesto ispravno Moslavačka gora.^[7]

No najveća je pogreška, koju ponavljaju i brojni medijski članci i portali – poput Wikipedije, portala Turističke zajednice Bjelovarsko-bilogorske županije, Putnoga Kofera, Zvona, Jutarnjega lista, Večernjega lista – povezivanje bana Stjepana Šubića s poviješću Garićgrada.^[8] Da je to i točno, ostalo bi nedorečeno koji je Stjepan Šubić u pitanju, jer je u povijesnim izvorima i znanstvenoj literaturi zabilježeno nekoliko osoba pod tim imenom.^[9] Prvi poznati Stjepan Šubić spominje se početkom 13. st. On je s braćom stekao brojne posjede u Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji te udario temelj moći obitelji, koja će po nasljednoj časti bribirskih župana, odnosno bribirskoga kneštva nositi dinastičko ime Bribirski. No on nikad, kao ni njegov sin Stjepan, poznatiji kao Stjepko, nisu imali vlast nad Garićgradom. Povijesni izvori s početka 14. st. bilježe još neke članove Bribirskih knezova pod imenom Stjepan (sina kneza Ilije te sina kneza Stjepana), no oni, jasno je, nisu mogli imati veze s nastankom Garićgrada. Uz to, niti jedan od navedenih Stjepana nije bio ban. Iako su Bribirski potekli od jedne loze jošanskih Šubića, to prezime nosi jedan njihov ogranak tek od prve polovice 14. st., zatim i svi članovi roda. U to su doba Bribirski došli i u središnju Hrvatsku, gdje se taj ogranak počinje nazivati Zrinskima (prema utvrdi Zrin).

Jedini Stjepan koji je bio ban i kronološki bi odgovarao prvomu spomenu Garićgrada bio bi Stjepan iz plemićkoga roda Gút-Keled, koji je obnašao čast bana čitave Slavonije 1248–1259, a vlast mu se prostirala i na Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju.^[10] Bio je pouzdanik hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. Arpadovića, skrbio se o njegovim posjedima te je po njegovu nalogu nastojao oko izgradnje i utvrđivanja gradova, no ni on se u literaturi izravno ne povezuje s Garićgradom, izgrađenim u to doba.^[11]

S druge pak strane upravo je dinastički rod Arpadovića^[12] bio povezan s posjedom, potom i utvrdom Garić. Prvi Stjepan u tom kontekstu sin je hrvatsko-ugarskoga kralja Bele II. Slijepoga kralj Stjepan II, u čijoj se ispravi iz 1163. prvi put spominje posjed Garić. Istoimena utvrda u izvorima se izričito spominje 1256, iako postoje isprave koje mogu svjedočiti i o njezinu prijašnjem postanku.^[13] Vladao je tada već spomenuti Bela IV. Arpadović, kojega je 1270. naslijedio stariji sin Stjepan V. Njega je pak 1272. naslijedio sin Ladislav IV. Kumanac, koji se u ispravama spominje kao posjednik grada Garića. On ga je 1277. darovao zagrebačkomu biskupu Timoteju. Otada je utvrda imala, kao i svi drugi gradovi na današnjem hrvatskom prostoru, više vlasnika.^[14] Među poznatijima je hrvatsko-ugarska kraljica Barbara Celjska (1412–1415), supruga hrvatsko-ugarskoga kralja Sigismunda Luksemburgovca, koja je zbog svoje moći, sklonosti alkemiji i navodno razuzdanoga života nazvana i u usmenoj predaji zapamćena kao moguća Crna Kraljica, u crno odjevena zla žena izvanredne ljepote.^[15] Najdulje je grad bio u posjedu zagrebačkih biskupa, koji su mu i dali današnji izgled. U polovici 16. st. pao je pod osmansku vlast, kad je teško stradao, a obnavljao se u nekoliko navrata od polovice 1960-ih.^[16]

Zaključno, može se reći da su objašnjenja imena trešnjevačkih ulica nazvanih prema nekim gradovima donesena nedosljedno, a na primjeru Garićgradske ulice i netočno. Utvrda Garić, po kojoj je ulica nazvana, sagrađena je najkasnije 1256, kad se u ispravama prvi put spominje, na obroncima Moslavačke gore. Dao ju je izgraditi hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Arpadović, a njome su najdulje upravljali zagrebački biskupi.

Krešimir Regan