Dubrovačka Republika i njezino središte Dubrovnik bitan su dio hrvatske prošlosti. U znatnom dijelu hrvatske povijesti prednjačili su u mnogim aspektima gospodarskoga, političkog i društvenog uređenja, o čemu među ostalim svjedoče prva uvedena karantena bez prekida trgovine (1377)^[1] ili jedan od prvih vodovodnih sustava u Europi (1430-ih).^[2] Bogatstvo im je počivalo na prekomorskoj trgovini i brodarstvu, a stvarna snaga i moć u diplomatskoj vještini njihovih poklisara, s kojom su također povezane neke od netočnih informacija što se o njima javljaju (pročitajte i: O nadnevku uspostave Dubrovačke Republike; Jesu li Dubrovnik i Dubrovačka Republika prvi u Europi ukinuli ropstvo?).^[3]

Tako se primjerice u javnosti i medijima često spominje da je Dubrovačka Republika prva ili među prvima priznala neovisnost Sjedinjenih Američkih Država (SAD) 1783.^[4] Doduše, postoje i tekstovi u kojima autori izražavaju sumnju u istinitost te informacije ili je opovrgavaju.^[5]

No što o navodnom prvenstvu Dubrovačke Republike u priznanju SAD-a kaže historiografija? U objavljenim normativnim aktima Dubrovačke Republike, poput onih u Žutoj knjizi,^[6] ne postoji odluka dubrovačkih vlasti o priznanju SAD-a, a takvo što ne spominju niti sinteze o dubrovačkoj diplomaciji povjesničara Bogdana Krizmana i Ilije Mitića.^[7]

Za Dubrovačku Republiku i njezinu diplomaciju odnos prema SAD-u bio je izrazito osjetljiv. Kao država s razvijenom pomorskom trgovinom, Dubrovačka Republika pratila je događaje u britanskim kolonijama i njihovu borbu za neovisnost. Iako su održavali trgovačke veze s njima i simpatizirali njihovu borbu, samomu priznanju pristupali su oprezno zbog mogućih reakcija snažnijih trgovinskih partnera Velike Britanije i Francuske. Dubrovačku je vlast dodatno obeshrabrivala i činjenica da su i mnoge europske monarhije bile rezervirane prema novoj državi.^[8]

U turbulentnoj posljednjoj četvrti 18. st., kad nestaju ili se transformiraju brojne predmoderne države, Dubrovačka Republika nije bila spremna ni na kakve revolucionarne poteze, niti izravnu političku potporu bilo komu tko bi joj mogao ugroziti trgovačke interese. U tom su razdoblju njezini brodovi počeli zalaziti i u sjevernoameričke luke, poglavito Baltimore, Philadelphiju i New York, pa je dubrovačkim vlastima od osobitoga značenja bilo održavati dobre odnose s Britancima koji su te luke kontrolirali. Dubrovački je Senat još 1759. od Admiraliteta, ministarstva Britanske ratne mornarice, zatražio zaštitu za svoje trgovačke brodove koji su onamo plovili i ondje trgovali. Taj je zahtjev odobren, ali pod uvjetom da se ne bave krijumčarenjem robe u korist britanskih neprijatelja – Španjolaca i Francuza.

Vijesti o događajima u britanskim kolonijama u Sjevernoj Americi dubrovački su diplomati i diplomatski predstavnici slali od 1768. Među njima je bio i glasoviti znanstvenik Ruđer Bošković, koji je 1770. izvijestio da su britanski vojnici pucali na građane u Bostonu. Vijesti o razvoju rata između trinaest sjevernoameričkih kolonija i Britanske krune u Dubrovnik su dolazile posredstvom dubrovačkih diplomatskih predstavnika Sebastiana d'Ayale u Beču te Karla Marije Dodera u Cadizu.^[9] Kad se 1778. u rat između Britanije i njezinih sjevernoameričkih kolonija uplela Francuska, dubrovačke su vlasti preko diplomatskoga predstavnika u Parizu Francesca Favija nastojale što jasnije iskazati svoju neutralnost. No Favi je, predvidjevši ishode toga rata i buduću gospodarsku ulogu SAD-a, dubrovačkim vlastima predlagao priznanje nove države.^[10] Na Favijevo inzistiranje, dubrovački mu je Senat 1783. odobrio stupanje u kontakt s američkim predstavnikom u Francuskoj Benjaminom Franklinom, jednim od autora američke Deklaracije o neovisnosti 1776, odnosno jednim od utemeljitelja SAD-a.^[11] Međutim, kad je te godine Malo vijeće trebalo glasati o službenom priznanju SAD-a, zaključeno je da još nije pravi trenutak za to.^[12] Faviju je stoga poručeno da pričeka dok SAD ne priznaju druge europske sile, osobito Velika Britanija, pa tek onda posjeti američku delegaciju i poduzme potrebne korake za formalno priznanje. U konačnici do priznanja nije došlo, niti su poslije uspostavljeni službeni diplomatski odnosi između Dubrovačke Republike i SAD-a.

Prva država koja je priznala SAD bila je Francuska, a dvije su zemlje 1778. potpisale Sporazum o savezništvu te Sporazum o prijateljstvu i trgovini, što je navedeno i na službenim stranicama američkoga State Departmenta.^[13] Druga je SAD priznala Nizozemska, 1782.^[14] Pariškim ugovorom 3. rujna 1783. sklopljen je mir između Velike Britanije s jedne strane te SAD-a, Francuske i Španjolske s druge. Time je okončan Američki rat za neovisnost, a Velika Britanija priznala je SAD.^[15]

Zaključno se može reći da Dubrovačka Republika nije prva priznala neovisnost SAD-a. Štoviše, ona tu državu nikad službeno nije priznala. Iako su postojali kontakti diplomata i trgovački odnosi između Dubrovačke Republike i SAD-a, što svjedoči o otvorenosti i dosegu dubrovačke diplomacije, riječ je o netočnoj informaciji koja se često ponavlja u javnosti i medijima, ali nema potvrdu u dubrovačkim niti u bilo kojim drugim relevantnim izvorima.

Gordan Ravančić