Dubrovnik i Dubrovačka Republika od velikoga su značenja za hrvatsku povijest, kako u njezinu kulturnom, tako i političkom smislu. Stoga u sklopu projekta CroFacta nastavljamo s provjerom uvriježenih netočnosti koje se o njima javljaju.

Da je za Dubrovnik, odnosno Dubrovačku Republiku, kako se već u to doba Dubrovačka općina (komuna) u svojim dokumentima znala nazivati,^[1] zbog njezina geografsko-strateškoga položaja sloboda imala posebno značenje govori i činjenica da je libertas, latinska inačica riječi, bila moto Republike te je bila upisana u većinu državnih insignija.^[2] No političke slobode nisu uvijek značile i slobodu njezinih podanika, uvjetovanu prije svega staleškim razlikama.

Ipak, u hrvatskoj se javnosti i u medijima nerijetko može čuti ili pročitati kako su Dubrovnik ili Dubrovačka Republika prvi u Europi, pa i na svijetu zabranili prodaju robova, odnosno ukinuli ropstvo. Dogodilo se to, kako mediji uglavnom izvješćuju, 27. siječnja 1416.^[3] Najviše se takvih članaka moglo pročitati 2016. prigodom 600. obljetnice dubrovačkoga propisa kojim se ograničava prodaja robova.^[4]

U nekima od tekstova ipak se može nazrijeti da je autor uočio problem nepreciznoga i djelomičnoga prijenosa informacije, izvađene iz povijesnoga konteksta u kojem je nastala. Tako Tihomir Rajčić 2021. u članku Velika priča o trgovini robljem našim krajevima^[5] navodi da odredba dubrovačkih vlasti iz 1416. nije bila univerzalna u smislu općeg ukidanja ropstva na dubrovačkom području, nego je samo zabranila trgovinu robljem na prostoru između Budve i Splita. S obzirom na to da je trgovina robljem bila financijski unosna, autor nadalje ističe kako je odluka o njezinu ograničavanju „bila moralan i državnički vrlo hrabar potez“.

Da su neke medijske interpretacije odredbi iz 1416. bile pojednostavljene potvrđeno je i na međunarodnom znanstvenom skupu Jubileji svetoga Vlaha – poticaj suvremenim znanstvenim promišljanjima, održanom u listopadu 2016. u Dubrovniku.^[6] O ropstvu i trgovini robljem u srednjovjekovnom Dubrovniku među ostalima su izlagali Nella Lonza i Zoran Perović, nedvojbeno utvrdivši kako se zakonskom odredbom iz 1416. trgovina robljem samo ograničavala, a ne i ukidala. U izlaganju Pravnopovijesna interpretacija dubrovačkog propisa iz 1416. N. Lonza istaknula je i da to nije bio prvi propis koji je ograničavao trgovinu robljem:

„Srednjovjekovno ropstvo nije isto što i antičko, u srednjem vijeku je ono bilo legalni pravni institut. Državi se dopuštalo nabavljanje robova za svoje potrebe, ali su se uvodila ograničenja u trgovinu zbog neprihvatljivih zloporaba poput prisile kojom je netko postajao robom, lažnih dokumenata o ropstvu, djelovanja robaca. U Trogiru, Splitu, Korčuli, a i u samom Dubrovniku zabilježeni su propisi kojima su se uvodila neka ograničenja još prije ovog dubrovačkog propisa iz 1416. godine“.^[7]

Iz izlaganja Trgovina robljem Dubrovniku, od kraja XIII. do XV. stoljeća Z. Perovića moglo se podrobnije saznati kako su dubrovačke vlasti kroz to razdoblje gledale na trgovinu robljem:

„Krajem XIII st, kada ona poprima najšire razmjere, vlasti je carinskim uredbama nastoje staviti pod svoju kontrolu i za sebe osigurati stanovitu materijalnu korist. Prve ozbiljnije intervencije vlasti, zabilježene u prvoj polovici XIV st, prvenstveno imaju za cilj sprječavanje krijumčarenja ljudi, što je tada uzelo dosta maha. Kraj XIV st. donosi brojne proteste vladara i velikaša iz zaleđa, zbog čestih slučajeva trgovine robljem, no donosi i, kako pod utjecajem Crkve tako još više i razvojem same komunalne svijesti Dubrovčana, spoznaju o nečovječnosti ovakvih aktivnosti. Vlasti tada oštro reagiraju nizom zabrana usmjerenih protiv prodaje ljudi uopće, od kojih je najznačajnija ona iz 1416. I mada se trgovina još neko vrijeme odvijala, ipak su zabrane imale bitnog udjela u njezinom konačnom suzbijanju.“^[8]

O navodnom ukidanju ropstva u Dubrovniku u 15. st. još je 1987. pisao i povjesničar Bariša Krekić. U prilogu je jasno pokazao da je odredba iz 1416. donesena prije svega radi sprječavanja prodaje kršćana Osmanlijama, no da je njezin učinak bio vrlo ograničen, pa su slične odredbe dubrovačke vlasti morale ponoviti i 1418. i 1466. Naposljetku je zaključio kako niti jedna od tih odredbi „ne predstavlja ukidanje ropstva i trgovine robljem u Dubrovniku“.^[9]

O nastavku trgovine robljem na području Dubrovačke Republike i nakon 1416. svjedoče i sačuvani ugovori u kojima su sudjelovali Dubrovčani ili su bili zaključeni u Dubrovniku. Podatci o 25 ugovora sklopljenih 1421–1498. donose se i u monografiji povjesničara Nevena Budaka Na dnu društvene ljestvice: robovi i služinčad na istočnoj jadranskoj obali.^[10]

Iz same pak zakonske odredbe o ograničavanju prodaje robova nesumnjivo proizlazi da je bila rezultat kršćanskih zasada te ondašnjih civilizacijskih dosega:

„Imajući u vidu da je takva trgovina sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti, te da postaje ne mali teret i sramota za našu državu, to jest da se ljudska vrsta – načinjena na sliku i priliku našega Stvoritelja (...) – pretvara u trgovačku robu i prodaje kao da su nerazumne životinje; htijući se na ovaj način pobrinuti da se od sada ubuduće tako ne čini: odlučujemo i određujemo da se odsad unaprijed ni jedan naš državljanin ili stranac koji stanuje u gradu Dubrovniku i njegovoj Republici ili svaki onaj koji se smatra Dubrovčaninom ni na koji način ili pod kojim izgovorom ne usudi ili drzne kupovati ili prodavati roba ili ropkinju ili biti posrednik pri takvoj trgovini, niti imati društvo ili dioništvo, kako građanin tako i stranac koji čini ili se bavi takvim poslom, počevši od Budve sve do Splita.“^[11]

Zaključno se može reći kako Dubrovnik ili Dubrovačka Republika nisu prvi u Europi ili na svijetu ukinuli ropstvo. Riječ je o pogrešnim interpretacijama odredbe o „ograničenju prodaje robova“ iz 1416, sadržane u zapisnicima Velikoga vijeća i Zelenoj knjizi. Dubrovačka Republika među prvima je imala uredbe kojima se ograničavala trgovina robljem, no slični su propisi postojali i prije u drugim gradovima, pa i u samom Dubrovniku.

Gordan Ravančić