Mrežni portal Index.hr objavio je u rubrici Kalendar tekst o političaru Franu Supilu, u kojem je uočeno više netočnih podataka i spornih interpretacija.^[1] Već u podnaslovu, koji sadržava nadnevke njegova rođenja i smrti, netočno se navodi dan njegova rođenja. Supilo naime nije rođen 14. studenoga 1870, nego 30. studenoga te godine, kako svjedoče matična knjiga rođenih župe Cavtat 1864–1877. i njegov krsni list.^[2] Ilustrirajući nadalje njegov rani, srednjoškolski, politički angažman, u tekstu ispravno stoji da je bio kažnjen zbog demonstracije protiv prijestolonasljednika Rudolfa, koji je došao u posjet Dubrovniku. Međutim, nije točno da mu je zbog toga bilo zabranjeno „školovanje diljem Austro-Ugarske“. Supilo je početkom travnja 1885. isključen iz građanske škole, ali mu je Kotarsko školsko vijeće nakon nešto više od mjesec dana dopustilo da se vrati u školu i da je završi.^[3] Nakon toga upisao se u Nautičku školu, koju je napustio, a strukovno je školovanje okončao u Poljodjelskoj školi u dubrovačkom prigradskom naselju Gruž.

O početcima Supilove političke karijere u tekstu je zabilježeno da je tada u Dubrovniku „vladala politička opcija povezana s talijanskim i srpskim grupacijama“. S historiografskoga gledišta preciznije bi bilo reći da je vladala koalicija lokalnih autonomaša (Autonomaška stranka) i srpsko-katoličke skupine (Srpska stranka na Primorju), koju su na općinskim izborima 1899. zajednički svrgnuli s vlasti pristaše dubrovačkih pravaša i narodnjaka. U toj je promjeni vlasti Supilov tjednik Crvena Hrvatska odigrao bitnu ulogu, uspješno radeći na razvitku hrvatske nacionalne svijesti u modernom ruhu.^[4] Supilo je pritom umnogome utjecao na širenje pravaštva na jugu Dalmacije, što je obuhvaćalo i područje Boke kotorske. Pod njegovim je vodstvom 14. prosinca 1894. održana konstituirajuća sjednica Okružnog odbora Stranke prava za južnu Dalmaciju.^[5] U siječnju 1895. imenovan je u Središnji odbor dalmatinske Stranke prava, a u ljeto i u Središnji odbor Stranke prava kao jedan od pravaških predstavnika iz Dalmacije.^[6]

Stoga su netočne i u članku iznesene tvrdnje da Supilo „ulazi u vodstvo Stranke prava“ kad se potkraj 1890-ih preselio iz Dubrovnika u Rijeku. Suprotno tomu, Supilo se može držati formalno pripadnikom vodstva Stranke prava sve do odlaska na Sušak, odnosno u Rijeku. Nakon njegova izbora u stranačko vodstvo došlo je do rascjepa Stranke prava, kako u banskoj Hrvatskoj, tako nešto poslije i u Dalmaciji. Na sastanku Središnjeg odbora Stranke prava početkom studenoga 1896. u Rijeci Supilo se spominjao samo kao jedan od govornika na večeri,^[7] a na skupštini stranke održanoj 25. listopada 1899. u Brodu na Savi (današnji Slavonski Brod) nije niti sudjelovao, niti je biran u vodstvo, ali je dobio priznanje kao urednik Crvene Hrvatske.^[8] Kad se krajem 1899. preselio u Rijeku, nije bio čvršće povezan ni s jednom pravaškom strankom. Ogledalo se to i na stranicama dnevnika Novi list, koji je ondje pokrenuo početkom 1900. Iako je u njegovu prvom, programatskom, članku napisao da će slijediti pravaški program i na taj način tradiciju primorskih pravaša, pravaštvo u njemu nije bilo znatnije izraženo, nego se nastojalo utjecati na promišljanje hrvatske politike iz perspektive posebnoga statusa Rijeke u sklopu zemalja ugarske krune. Doduše, Supilo je u siječnju 1903. imenovan u Izvršni odbor Stranke prava, koji je trebao razmatrati ponovno okupljanje svih pravaša. Ubrzo se međutim suprotstavio povezivanju s pravašima oko Josipa Franka te nije bio aktivan u prvim redovima stranke. Otada, kako je to u historiografiji zabilježeno, kreće pravcem Novoga kursa i odbacuje pravaški program iz 1894, po kojem se tada definirala pripadnost pravaštvu.^[9] Više nije djelovao unutar stranke, nego je radio na okupljanju različitih stranaka, skupina i pojedinaca. O tom je u jednom od svojih članaka, skupno objavljenih u knjizi Politika u Hrvatskoj, zabilježio: „Odkad sam prestao biti pravašem, nisam više bio član nijedne stranke i nikoja stranka nije stajala ni uzimala odgovornosti za ovim mojim inicijativama.“^[10] Stoga je najposlije 1906. i izabran u Hrvatski sabor kao nestranački kandidat kojega je poduprla Hrvatsko-srpska koalicija. U sabornici je tijekom rasprave 11. veljače 1911. rekao:

„Jest, istina je, visoki sabore, da sam ja u mojim mladjim danima bio pristaša stranke prava, kao što je to u ono doba bila čitava hrvatska omladina u Dalmaciji. To je istina. Mi Dalmatinci, gledali smo razvoj i ideje stranke prava posve drugim pogledom, nego su te ideje i taj razvoj gledala mnoga gospoda u banovini, ja sam u svojoj osamnaestoj godini bio oduševljen pristaša te stranke. U dvadeset četvrtoj godini bio sam član centralnog odbora stranke prava za sve hrvatske zemlje, u istoj godini bio sam član centralnog odbora stranke prava u Dalmaciji. U 25. godini usudio sam se poslati brzojav g. dr. Tuškanu, koji je sada citirao g. dr. Mile Starčević, u kom sam brzojavu kazao, da odsudjujem postupak dr. Ante Starčevića. (…) Ako sam napravio crimen laesae maiestatis, zato sam i posliedice podnio, jer u ono doba ime i autoritet dr. Ante Starčevića bio je tako velik (…) da sam ja za ovu svoju izjavu podnio političke posliedice sa strane mnogih mojih drugova. G. 1895. bila je kobna za razvoj stranke prava. U toj godini sukobili su se mnogi odlični ljudi stranke u Zagrebu, a pošto sam iz bliže gledao uzroke, razvoj i posljedice toga sukoba, to je u meni počelo jenjati ono povjerenje, koje sam imao u te ljude, i uspjeh one stvari, za koju su govorili, da su se zauzimali. I to me je od tih ljudi malo po malo otudjivalo, dok me nije podpuno otudjilo. Moguće, da nisam bio u Dubrovniku, već u Zagrebu, da u tom kolu ne bih nikada ni bio. Ja sam se odielio od stranke prava, uslied skandaloznih prizora, koji su u toj stranci zavladali, i još skandaloznijih posljedica, koje su me podpuno odtudjile. (…) Te sam pošao svojim putem, putem, kojim sam razne političke pogrješke počinio. Zadnji dienstmann, koji se nikad nije politikom bavio, nije nikada počinio političkih pogrješaka, ali svaki čovjek, koji god se politikom bavi i koji je stekao svojih izkustva, kad pogleda retroaktivno djelovanje, naći će mnogo toga, što ne bi onako počinio, da je imao stečeno izkustvo. Počinio sam raznih pogrješaka, a uvjeren sam, da sam učinio koraka, koji su bili dobri i koristni za hrvatski narod. (…) Jedno pak stoji, da svoje uvjerenje pred nikim nisam tajio, pred nikim nisam krio. Onim časom, kad sam došao do toga, da se od stranke prava odjelim, onim časom uznalo se je to moje uvjerenje.“^[11]

U Indexovu se članku zatim tvrdi da je Supilo kroz politiku Novoga kursa zagovarao „federalistički preustroj cijele države“. Iz Supilovih je pak već spomenutih analitičko-memoarskih zapisa Politika u Hrvatskoj jasno da je bio zagovornik oporbene politike. Najviše se istaknuo u borbi protiv tzv. khuenovskoga sustava, koji je, prema banu Khuen-Héderváryju i načinu njegova dvodesetljetnoga banovanja, simbolizirao neprihvatljiv oblik nagodbene politike u autokratskoj formi zbog kojega su se brojni Hrvati osjećali drugorazrednim čimbenikom u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Drugim riječima, težio je poništenju poražavajućih učinaka dotadašnje dualističke podjele vlasti na austrijsku i ugarsku polovicu Monarhije. U praktičnoj politici zagovarao je uvođenje građanskih sloboda i liberalizaciju izbornoga prava. Koncepcija federalizma pritom se nije spominjala. Razvidna je jedino načelna borba za hrvatsku emancipaciju i širenje autonomije bez određivanja prema tipu unutarnjeg uređenja Monarhije.

Nespretna je i tvrdnja da je Supilo držao da se „Zagreb treba pomiriti s Budimpeštom“. Taj bi se metonimijski sklop mogao očitovati kao pokušaj predvodnika hrvatske oporbene politike da se kroz politiku Novoga kursa povežu s mađarskom oporbom i tako utječu na rušenje dotadašnjih provoditelja dualističke politike, ali i ukažu na potrebu okupljanja onih koji bi se mogli suprotstaviti dominaciji njemačkoga čimbenika ne samo u Austro-Ugarskoj nego i izvan nje. No što govore povijesne činjenice o Supilovu odnosu prema Zagrebu? Iz njegova opusa iščitava se kritički odnos prema glavnom hrvatskom gradu i političkom središtu. Neposredno prije prelaska iz Dubrovnika u Rijeku razmatrao je mogućnost dolaska u Zagreb, gdje bi uređivao dnevni list. Tom je prigodom zabilježio da u Zagrebu ima „previše spletkara i rovara“ koji bi mu radili iza leđa.^[12] U kontekstu pak narodnoga pokreta iz 1903. napisao je:

„Podjem u Zagreb. Obilazio sam sve opozicijonalne faktore, bacao razgovor, sondirao teren, pravio predloge. Onda su bili počeli naprednjaci i realiste, koji su u svojim kritikama staroga i obećanju novoga na književnom, gospodarskom, političkom polju pobudjivali dosta nada. Sve sam to obišao, svukud potražio što mi je trebalo vidjeti, čuti i izmjeriti, nepropustiv ni druge ličnosti opozicijonalne. Rezultat je bio, da sam se povratio iz Zagreba, pošao u Spljet, te Trumbiću i Smodlaki rekao, da ja u Zagreb ne idem, da je onamo nemoguće nešto učiniti, da je ono ambjenat, koji bi me uništio bez ikakve koristi za narodnu stvar; da bi trebalo ne hiljada nego milijuna kruna i deceniji rada za u Zagrebu učiniti nešto od onoga, što zamišljasmo, bez sigurnosti na uspjeh.“^[13]

Neki su mu suvremenici stoga zamjerali da je središte politike iz Zagreba htio prenijeti u provinciju.^[14] Iz navedenoga se može zaključiti da se uoči Prvoga svjetskog rata i izlaska iz redova Hrvatsko-srpske koalicije više zalagao za sporazum između Hrvatske i Ugarske kojim bi pokušao ishoditi savezništvo nasuprot, po njemu, opasnomu širenju njemačkoga, odnosno germanskoga utjecaja u Austro-Ugarskoj i u širim prostorima jugoistočne Europe.

U Indexovu se članku također tvrdi da je Supilo emigrirao kad je izbio Prvi svjetski rat i da je s Antom Trumbićem u Londonu osnovao Jugoslavenski odbor. Međutim, Supilo je emigrirao prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, nekoliko dana nakon atentata članova Mlade Bosne na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu. Prema njegovim pismima Rijeku je napustio između 14. i 15. srpnja 1914. te je preko Tirola otišao u Veneciju.^[15] Prvi svjetski rat započeo je 28. srpnja 1914, kad je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Tek potom se Supilo s Antom Trumbićem, ali i nekoliko drugih emigranata, poput Ivana Meštrovića, braće Julija i Remigija Gazzarija, Miće Mičića, sastao u Italiji, a poslije su utemeljili Jugoslavenski odbor, koji je postao središnjim punktom političara iz Dalmacije, banske Hrvatske, Istre, Trsta, Bosne i Hercegovine, pojedinih slovenskih zemalja i juga Ugarske za djelovanje protiv Središnjih sila.^[16]

Jugoslavenski odbor nije pak osnovan u Londonu, kako je navedeno u članku portala Index.hr, nego u Parizu. Nakon dogovora između hrvatskih, slovenskih i srpskih političkih emigranata s područja Austro-Ugarske, Odbor je konstituiran 30. svibnja 1915. u pariškom hotelu Madison, a zatim mu je sjedište prebačeno u London. U pojedinim svjetskim središtima imao je svoje urede, pa tako i u Parizu. Supilo nije sudjelovao u radu njegove osnivačke skupštine jer je bio u posjetu Nišu, gdje se tada nalazilo privremeno sjedište srbijanske vlade. Indexov članak točno tvrdi da se Supilo otada zalagao za stvaranje Jugoslavije te još više, pred predstavnicima članica Antante, za suzbijanje talijanskih pretenzija prema istočnojadranskoj obali. Ipak, u trenutcima sukoba s velikosrpskim koncepcijama nije zanemario ni mogućnosti rješavanja hrvatskoga pitanja mimo udruživanja s Kraljevinom Srbijom.

U članku se zatim opisuje Supilov sukob s Nikolom Pašićem tijekom Prvoga svjetskog rata: „Njegova vizija federalističke buduće države dovest će njega i Antu Trumbića u sukob s Nikolom Pašićem. Zbog njihovog neslaganja i složenosti jugoslavenskog pitanja mnogi čelnici na Pariškoj mirovnoj konferenciji pitat će se zašto se Hrvati i Srbi ujedinjuju kada se ni oko čega ne mogu dogovoriti.“ Za razliku od razdoblja prije izbijanja rata, u novim je okolnostima Supilo bio afirmativan prema federalnom uređenju zamišljene zajednice. Pritom je njegov odnos s Pašićem bio višeslojan. Prvi se put s njim susreo još prije Prvoga svjetskog rata, a upoznavši bolje neke od Pašićevih ideja, kao i prijedloge nekih drugih srbijanskih političara i intelektualaca o proširivanju Kraljevine Srbije na račun hrvatskih zemalja, zauzeo je kritičko stajalište prema službenoj srbijanskoj politici. Kad je saznao da je 20. srpnja 1917. potpisana Krfska deklaracija i kad se upoznao s njezinim sadržajem, izrazio je zadovoljstvo tim činom. Poslao je pozdravni brzojav Pašiću, a poslije se s njim susreo u Londonu.^[17] S druge pak strane, u vrijeme donošenja Krfske deklaracije sastavio je zapis u kojem je iznio stajalište o potrebi federativnog uređenja jugoslavenske države, bilježeći i koji bi poslovi države bili zajednički, a koji autonomni. U relevantnim historiografskim djelima postoji više tumačenja Supilova odnosa prema toj deklaraciji, ali sva su podudarna u tome da je on u njoj prepoznao službenu potvrdu ideje jugoslavenskog ujedinjenja na ravnopravnim osnovama i da je time potisnuta koncepcija proširenja srpske države na dijelove teritorija Austro-Ugarske u kojima su živjeli Hrvati.^[18] Međutim, Krfska deklaracija nije usvojila federalističko načelo pri ujedinjenju Hrvata, Srba i Slovenaca. Trumbić i njegovi pobočnici iz Jugoslavenskog odbora nisu na Krfu tražili federalno uređenje, nego su prihvatili „državno jedinstvo“ i predložili da buduća država Srba, Hrvata i Slovenaca bude decentralizirana.^[19] Prethodno je Supilo doista istupio iz Jugoslavenskog odbora zbog toga što je držao da je vodstvo te organizacije na čelu s Trumbićem previše popuštalo Pašićevoj politici. To znači da nije ni mogao zajedno s Trumbićem ući u sukob s glavnim predstavnikom službene srbijanske politike, nego je zastupao zasebno viđenje jugoslavenske ideje i njezine primjene u političkom životu. Na tom je tragu, nezadovoljan odnosima između Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade, ponajprije diktatima srbijanske politike koja je narušavala jugoslavensku orijentaciju, u jednom trenutku predlagao osnivanje Hrvatskog odbora.^[20] No dinamika Prvoga svjetskog rata, promjene odnosa snaga na bojištima i diplomatska miješanja karata navela su ga na to da na kraju bude dosljedni protivnik Austro-Ugarske i zagovornik južnoslavenskoga povezivanja koje bi dovelo do stvaranja jugoslavenske države.

Stjepan Matković