Na mrežnom portalu Novosti objavljen je članak Loša zmajebancija u kojem se donose informacije o povijesti i djelovanju Družbe „Braća Hrvatskoga zmaja“ koje su dijelom netočne, a uglavnom su pojednostavljene i iskrivljene te tako zavaravaju čitatelja o njezinu djelovanju.

Povod je tomu članku obilježavanje 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, koje su prema autoru inicirali Matica hrvatska i „nešto što se naziva Družbom Braće Hrvatskoga Zmaja“. Nastavljajući u istom tonu, autor navodi:

„Već dulje od stoljeća – preciznije, od 1905. godine – s Hrvatskim Zmajem družbuju dakle hrvatska braća i poneka hrvatska sestra, a u praksi to izgleda tako da po sebi vješaju crveno-bijelo-plave lente, izmišljaju grbove, čuvaju pečate, biraju svoga Velikog meštra, broje godine prema posebnom 'zmajskom kalendaru' – upravo smo, za radoznale, stupili u 617. 'zmajsku godinu' – i općenito djeluju negdje u zoni između masonske parodije i masovne partije Dungeons & Dragonsa.“^[1]

Točno je da je Družba osnovana 1905, no godine ne broji prema posebnom, zmajskom kalendaru. Da je tomu tako, onda bi bili u 120. zmajskoj godini, a ne 617. Iz sadržaja dostupnoga na službenim mrežnim stranicama ili javnih priopćenja Družbe može se primijetiti da pri datiranju događaja iz svoje povijesti ili aktivnosti Družba godine broji prema kršćanskoj eri i gregorijanskomu kalendaru. Tako se na službenim stranicama Družbe u poglavlju O Družbi može pročitati da je:

„Družba (…) osnovana u Zagrebu prije gotovo 120 godina (16. studenoga 1905.), sa svrhom čuvanja i obnavljanja hrvatske kulturne i povijesne baštine, oživljavanja uspomene na događaje iz hrvatske prošlosti i na zaslužne Hrvate. Neobično ime izabrano je prema Ordo equestris draconis (Red zmajskih vitezova) kralja Žigmunda Luksemburškog, osnovanog 1408. godine, u kojem je djelovao veliki broj Hrvata.“^[2]

Zmajske godine ipak postoje, a prema Pravilima Družbe broje se od 1408, kad je, kako je u citatu navedeno, utemeljen Red zmajskih vitezova, po uzoru na koji je Družba nastala i nazvana.^[3] Družba zmajske godine vrlo rijetko ističe, pa ih se, u vremenski razumnom pretraživanju, može vidjeti jedino na naslovnicama internih publikacija, poput glasila Družbe Zmajske vijesti ili njezinih Pravila iz 2024, i to uz godine po gregorijanskom kalendaru. Isto tako postoji i Zmajski kalendar, no riječ je samo o popisu znamenitih događaja iz Družbine i hrvatske povijesti koje Družba svake godine slavi i svečano obilježava, a trenutačno sadržava 22 takva spomendana.^[4]

Usput treba spomenuti kako se činjenica da je srednjovjekovni Red zmajskih vitezova bio inspiracijom za osnivanje Družbe i izbor njezina naziva kadšto u medijskom prostoru netočno prenosi kao da je sama Družba utemeljena 1408. ili da je pravni sljednik Reda.^[5] Da je Družba osnovana 1905. te da nije riječ o pravnom sljedništvu ili obnavljanju pradružbe iz 1408. potvrđuju i drugi pouzdani izvori.^[6]

Činjenično se neutemeljenom može držati izjava da Družba djeluje „negdje u zoni između masonske parodije i masovne partije Dungeons & Dragonsa“ ili da to „barem tako izgleda“, kojom autor članka na portalu Novosti omalovažava i umanjuje njezino djelovanje i ulogu. Naime, Dungeons & Dragons, ili u prijevodu Tamnice i zmajevi, društvena je igra uloga u kojoj se svaki od igrača uživljava u određeni lik neke izmišljene priče, kojom upravlja tzv. gospodar tamnice.^[7] Međutim, iz djelatnosti Družbe proizlazi da nije riječ o tajnoj udruzi koja djeluje u svijetu mašte, nego o vrlo aktivnoj udruzi čija su postignuća javna i respektabilna. Među najznatnije društvene i kulturne prinose Družbe ubrajaju se utemeljenje Gradske knjižnice, danas Knjižnice grada Zagreba,^[8] Gradskog arhiva, danas Državnoga arhiva u Zagrebu,^[9] Gradskoga muzeja, danas Muzeja grada Zagreba^[10] 1907. te Društva za spasavanje, danas Nastavnoga zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, razgovorno zvanoga zagrebačka Hitna pomoć, 1909.^[11] Uz to, članovi su Družbe postavili mnogobrojne spomen-ploče i spomenike znamenitim osobama iz hrvatske povijesti i spomenik hrvatskoj himni u Zelenjaku kraj Klanjca (1935), u zagrebačku prvostolnicu prenijeli su posmrtne ostatke Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankapana iz Bečkoga Novog Mjesta (1919), a iz okolice Plaškoga Eugena Kvaternika i njegovih sudrugova (1921) te su uredili grob Ante Starčevića u Šestinama. Potaknuli su i velike nacionalne proslave 1000. i 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. i 2025.^[12] Družba danas organizira raznovrsna kulturna događanja, najčešće predavanja, promocije knjiga, okrugle stolove, tribine, projekcije filmova i sl. te skrbi o Starom gradu Ozlju, koji je dobila u vlasništvo 1928. i u kojem je 1930. utemeljila muzej, koji danas nasljeduje Zavičajni muzej Ozalj.^[13]

Nadalje se u tekstu nastoji prikazati da je Družba bila podupiratelj ustaškoga režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH):

„Na istoj ćete stranici doznati i da su zmajeva braća bili prva hrvatska udruga koju je 1946. zabranila nova jugoslavenska komunistička vlast, što je doduše samo malo ljepši način da se kaže kako ih nije zabranila ona prethodna, endehazijska. Naprotiv: u doba Pavelićeve koljačke satrapije institucionalno su bili uzdignuti u rang državne ustanove, a članarinu je plaćao lijep broj visokopozicioniranih ustaša. Takva organizacija sada planira čitav niz programa za 1100. godišnjicu Hrvatskoga Kraljevstva“.

Javno dostupni podatci otkrivaju drukčiji kontekst djelovanja Družbe za Drugoga svjetskog rata. Zakonskom odredbom poglavnika NDH Ante Pavelića od 19. studenoga 1941. ukinuta je Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ te je osnovan Vitežki red hrvatskoga zmaja, koji je postao vlasnikom sve pokretne i nepokretne imovine ukinute Družbe.^[14] Ta je zakonska odredba donesena bez konzultacija s Meštarskim zborom Družbe i bez sazivanja Glavne skupštine Družbe, što je dovelo do pasiviziranja i otpora među članovima, koji nisu prihvatili nove članove iz režima, uključujući književnika i tadašnjega ministra bogoštovlja i nastave Milu Budaka. Za djelovanja nametnutoga Vitežkog reda primljeno je samo 20 novih članova, kojima je obnovom Družbe u svibnju 1945. priznato članstvo.^[15]

Zavaravajuća je informacija i da su „Slavko Kvaternik, nekadašnji doglavnik ustaškoga pokreta, i Milan Mazler, prvi zapovjednik Pavelićeve policije“ bili članovi Družbe. Naime, točno je da su Milan Mizler^[16] (ne Mazler) i Slavko Kvaternik^[17] bili članovi Družbe, no njezinim su članovima postali 1920-ih, a ne za NDH kako se sugerira navođenjem funkcija koje su tada obnašali.^[18] Slavko Kvaternik bio je njezin član od 1922. kao Zmaj od Drenovog Ostenjaka te je 1941. bio „Osnivač-pročelnik Vitežkog reda“, privremenoga tijela koje je upravljalo Vitežkim redom do ustrojavanja redovitih tijela prema spomenutoj zakonskoj odredbi. Potom je uvršten u Zmajski areopag, počasno i savjetodavno tijelo Vitežkoga reda, odnosno Družbe, u koje se imenuju zaslužni članovi. Milan Mizler u Družbu je primljen 1928. kao Zmaj Jenovski, 1936. izabran je za zamjenika meštra redatelja (obredničara), a 1939. imenovan u Zmajski areopag. Mizler najposlije nije bio zapovjednik policije, nego oružništva, koje je u to doba djelovalo u sklopu Hrvatskoga domobranstva. Kad je oružništvo 1944. postalo dijelom Ministarstva unutarnjih poslova, Mizler je bio u mirovini (1942), a u lipnju 1944. je i preminuo.^[19]

Iz zapisnika Maloga vijeća Vitežkoga reda hrvatskoga zmaja koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu razvidno je kako je ustrojavanje Reda išlo sporo, pa je tek 12. veljače 1943. za velikoga meštra izabran kemičar Mladen Deželić, Zmaj Klokočki IV. Nakon odobrenja Pravila i formiranja nove uprave 1943, ona je, u skladu sa željama većine članova, nastojala udruzi vratiti staro ime i status, što je odražavalo nezadovoljstvo članstva zbog nasilnih promjena koje su se dogodile 1941. Prijedlog za ponovnu uspostavu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ potpisali su mjerodavni ministri, no Državno vijeće NDH nikad nije donijelo odluku niti o tom obavijestilo upravu. S propašću NDH prestao je postojati i Vitežki red hrvatskoga zmaja. Naime, 7. svibnja 1945. ta je udruga ukinuta Odlukom Maloga vijeća Vitežkoga reda hrvatskoga zmaja, a umjesto nje obnovljena je udruga u starom svojstvu i s izvornim nazivom, odnosno kao građanska pravna osoba Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“. Vodstvo Družbe od novih je komunističkih vlasti tražilo nastavak rada stare Družbe, no dopuštenje nisu dobili, pa je Družba 1946. zabranjena, a njezin rad obnovljen je tek 1990.

Zaključno se može reći kako je u članku izneseno više površnih, iskrivljenih i zavaravajućih, pa i netočnih informacija o Družbi „Braća Hrvatskoga zmaja“, odnosno – s obzirom na njegov pogrdno-satiričan ton – malinformacija.

Gordan Ravančić