U rubrici Kalendar mrežnoga portala Index.hr objavljen je 10. prosinca 2025. opsežan prilog o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.^[1] Ne ulazeći u ocjenu priloga u cjelini, u ovom članku valja se osvrnuti na neke u njemu iznesene netočnosti i nepreciznosti koje inače ne pripadaju kontroverznim dijelovima Tuđmanova životopisa. Kao polazište za provjeru poslužila su temeljna izdanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža Hrvatska enciklopedija te osobito Hrvatski biografski leksikon, u kojem su doneseni iscrpni izvori o životu i djelovanju F. Tuđmana, mrežne stranice Tudjman.hr, koje uređuju njegovi potomci, te najnovija kronologija njegova života i rada koju je sastavio umirovljeni general-bojnik Krešimir Kašpar.^[2]

U Indexovu prilogu, Tuđmanova životna dionica od kraja Drugoga svjetskog rata do početka Hrvatskoga proljeća prikazana je sljedećim ulomkom:

„Nakon rata Tuđman je gradio vojnu karijeru. Do 1953. godine radio je kao niži časnik, da bi onda postao šef Ureda za obranu, a 1959. godine dobio je titulu vrhovnog generala u jugoslavenskoj vojsci. Ipak, rad u vojsci brzo mu je dosadio, pa ju je 1961. napustio i počeo je predavati. 1963. godine postao je profesor na FPZG-u, gdje je predavao modernu povijest. Njegova interpretacija domaće povijesti od 1918. do 1939. godine nije odgovarala vlastima, stoga mu je pozicija profesora bila klimava. Tuđman je tada odlučio doktorirati i nastavio je raditi kao profesor.“

Međutim, čin majora (bojnika), koji je Tuđman stekao još 1944, viši je časnički čin, ne niži.^[3] Kad je 1953. promaknut u pukovnika (prema nekim izvorima to je bilo još 1951. ili 1952, a potpukovnikom je postao 1946. ili 1947), to u Tuđmanovoj karijeri nije značilo prekretnicu, jer se na (razmjerno) visokim vojno-administrativnim dužnostima nalazio i prije. Nijedna od tih dužnosti nije se zvala „šef Ureda za obranu“, dužnost toga naziva tada i nije postojala, a i kad bi se prihvatilo da je riječ o slobodnijem, opisnom nazivu, trebalo bi navesti o kojoj je razini riječ, jer potencijalno takvi uredi mogu biti mjerodavni i za samo jednu općinu.

Nasuprot tomu, prema dostupnim podatcima, već od srpnja 1944. Tuđman je bio načelnik Personalnoga odjela štaba 10. korpusa Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, a nakon što je u veljači 1945. nakratko premješten u njezin Vrhovni štab u Beogradu od ožujka te godine ustalio se u Ministarstvu narodne obrane (od 1953. Državni sekretarijat za poslove narodne obrane), gdje je isprva bio načelnik Kadrovskoga odsjeka Personalnoga odjela te od ljeta 1945. načelnik Drugoga (organizacijskoga) odjela Personalne uprave. Nakon što je 1957. završio Višu vojnu akademiju imenovan je zamjenikom načelnika Prve uprave Generalštaba Jugoslavenske narodne armije te ubrzo načelnikom njezina Drugoga (studijskog) odjela i pomoćnikom glavnog urednika Vojne enciklopedije.^[4]

Također, generalski čin Tuđman nije stekao 1959, nego 1960, a posrijedi nije bila nepostojeća „titula vrhovnog generala u jugoslavenskoj vojsci“, nego tadašnji najniži generalski čin – general-major.

Nepoznato je na kojem se temelju u prilogu tvrdi da je Tuđman 1961. napustio vojsku jer mu je „rad u vojsci brzo dosadio“. Na spomenutim dužnostima Tuđman je bio živo uključen u prijepore oko jugoslavenske vojne doktrine, koji su umnogome bili isprepleteni s različitim pogledima na ustroj zajedničke države te s raspravama o novijoj povijesti. Najkasnije od 1952. Tuđman je o takvim temama pisao u vojnim i civilnim periodicima, u Vojnoj enciklopediji i drugdje, osobito pak u vlastitoj knjizi Rat protiv rata, koja je unatoč polemikama dobila 1959. nagradu Državnoga sekretarijata za poslove narodne obrane. U knjizi je promicao shvaćanje o tzv. naoružanom narodu, koje će poslije biti utkano u doktrinu tzv. općenarodne obrane u sklopu koje će se osnovati republičke teritorijalne obrane.^[5]

Nadalje, prema prilogu, ako je vojsku napustio 1961. i profesorom na „FPGZ“ postao 1963, ostaje nejasno gdje je to Tuđman „predavao“ u međuvremenu. Zapravo, taj dio obiluje i drugim netočnostima. Na zagrebačkoj visokoškolskoj ustanovi koja se tada zvala Fakultet političkih nauka, a danas se zove Fakultet političkih znanosti, Tuđman je predavao kratko, samo od 1963. do 1965, kao izvanredni profesor, no to mu je tih godina bila sporedna djelatnost. Naime, u svezi s napuštanjem vojske i prelaskom u Zagreb, odmah 1961. Tuđman je bio imenovan direktorom novoosnovanoga Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), i do prisilne ostavke 1967. glavninu je radne energije posvetio tom poslu, a ne profesorskom, kako se navodi u prilogu.

Sljedeća etapa Tuđmanova života sažeto je obrađena:

„U vrijeme Hrvatskog proljeća Franjo se priključio pokretu i uhićen je, no Tito je osobno zatražio da ga se poštedi velikih kazni. Prema nekim izvorima, isto je učinio i Miroslav Krleža. Tuđman se od Proljeća sve više okretao nacionalnim idealima te napuštao socijalističke postulate, smatrajući ih zastarjelima.“

Cjelovitosti radi treba istaknuti da je Tuđman u siječnju 1972. uhićen te u listopadu zbog „neprijateljske propagande“ osuđen na dvije godine strogoga zatvora. Kazna mu je potom ublažena na devet mjeseci (u istražnom je zatvoru proveo 276 dana). Osim toga, oduzeti su mu čin i putovnica te onemogućeno javno djelovanje. No u prilogu se ne spominje da je Tuđman u veljači 1981. ponovo bio osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu s petogodišnjom zabranom javnoga nastupanja. Kaznu je zbog bolesti izdržavao od siječnja 1982. do veljače 1983. te od svibnja do kolovoza 1984, nakon čega mu je smanjena na dvije godine i šest mjeseci zatvora, pa je u studenom te godine uvjetno pušten. Temelj za tu presudu bili su Tuđmanove izjave za inozemne medije 1977–1979. te razgovor s novinarom koji mu je neovlašteno tiskan 1978. u münchenskom listu Hrvatska država, a u kojima se kritički osvrnuo na hrvatski položaj i ljudska prava u Jugoslaviji, dotaknuvši se i sustavnoga preuveličavanja broja žrtava u NDH.^[6]

Zaključno: Nasuprot tvrdnjama u prilogu na portalu Index.hr, Franjo Tuđman iz Drugoga svjetskog rata nije izašao kao niži, nego kao viši časnik, na odgovornim vojno-administrativnim položajima. Nikad nije postao vrhovni general u jugoslavenskoj vojsci, niti je takav čin postojao. Nakon odlaska iz vojske 1961. u prvom je redu djelovao kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, ne kao sveučilišni profesor. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća u dvama je navratima bio osuđen na zatvorske kazne zbog iznesenoga mišljenja, koje je znatnim dijelom i izdržao.

Filip Hameršak