Neistinite optužbe protiv pripadnika Bojne Frankopan za ratne zločine nad civilima u Bugojnu pojavile su se u radovima i knjigama bošnjačkih autora prije više od 20 godina. Jedna je od takvih knjiga i Zločini u Vrbanji jula 1993. u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koji djeluje u sklopu Sveučilišta u Sarajevu. U njoj se navodi kako su potkraj svibnja 1992, nakon što su Srbi napustili Čipuljić – danas prigradska bugojanska četvrt, a nekoć samostalno naseljeno mjesto – u naselje ušle „Hrvatske obrambene snage“, zapravo „dio jedinice 'Frankopan', koja nije bila s područja R BiH“, te ga opljačkale i zapalile ubivši pritom „nekoliko Srba (oko 13 civila, a 3 lica se vode kao 'nestala')“. Iznoseći neistinu, autori se u bilješci pozivaju na izjavu stanovitoga V. S., sugerirajući kako je opseg ratnih zločina vjerojatno bio i veći jer „tačan broj ubijenih Srba još nije utvrđen“. Tu tešku optužbu, unatoč najavi o stručnoj istraživačkoj analizi, autori nisu obrazložili niti dokazali ni jednom drugom informacijom.^[1] Optužbe o stradanjima iznosili su i neki političari, pa su se tako proširile i medijskim prostorom. Tako je 2007. bosanskohercegovački političar Sulejman Tihić, nasljednik Alije Izetbegovića na mjestu predsjednika Stranke demokratske akcije, govoreći pred Narodnom skupštinom Republike Srpske o potrebi reformi policijskih struktura u Bosni i Hercegovini (BiH), kritizirao sporost u procesuiranju brojnih ratnih zločina, spomenuvši primjer Čipuljića, iako pritom nije izravno prozvao hrvatsku stranu: „U maju 1992. godine u naselju Čipuljić ubijeno je 13 civila Srba, trojica se vode kao nestali, a ostali su protjerani.“^[2]

U međuvremenu, a osobito nakon što je objavljen popis poginulih u ratu na području BiH, u medijima se više ne mogu pročitati neistinite optužbe bošnjačke strane protiv Bojne Frankopan o ratnim zločinima u općini Bugojnu 1992.

Nasuprot tomu, u nekim srpskim krugovima, ponajprije medijima u Srbiji i srpskima u BiH, iznošenje neistina o počinjenim ratnim zločinima Bojne Frankopan sve je učestalije. Već desetljeće u plasiranju takvih informacija prednjači zastupnik koalicije Aleksandar Vučić – Srbija ne sme da stane u Narodnoj skupštini Republike Srbije, novinar, publicist i ratni veteran Vojske Republike Srpske Dušan Marić. Njegova knjiga Sinovi Vitoroga te novinski tekstovi izvor su sličnim medijskim interpretacijama. Marić je knjigu objavio u formi svojevrsnoga ratnog dnevnika, pisanoga godinama nakon rata, što je rezultiralo kontradiktornim ili pak netočnim informacijama. U njoj je tako naveo kako su pripadnici Bojne Frankopan 27. svibnja 1992. bez borbe zauzeli Čipuljić, tvrdeći: „U sledećih desetak dana pripadnici bojne Frankopan ubijaju dvadesetak srpskih civila koji nisu napustili Čipuljić i Bugojno, a većinu kuća u naselju spaljuju. Izgorjelo je više stotina objekata. Prije podmetanja požara kuće su opljačkane.“^[3]

Pojačan interes o Čipuljiću mediji su počeli iskazivati 2013, nakon što ga je prvi put nakon rata, kao mjesto svojega obiteljskog podrijetla, posjetio ondašnji ministar obrane i prvi potpredsjednik srbijanske Vlade Aleksandar Vučić. Vijest je objavila Novinska agencija Anadolija, a prenijeli su je i drugi mediji u BiH.^[4] Medijski interes za Vučićevo bugojansko, odnosno čipuljićko podrijetlo dodatno je porastao 2014, kad je postao predsjednikom Vlade Republike Srbije. U medijskim informacijama, temeljenim na izjavama stanovnika Čipuljića, ni 2013. ni 2014. nije bilo optužbi protiv Bojne Frankopan, niti spominjanja navodnih ratnih zločina nad Srbima u Čipuljiću. Zločine tada, a ni za posjeta 2016. nije spominjao ni Aleksandar Vučić.

Neistinitu informaciju o ratnim zločinima Bojne Frankopan srbijanski mediji počeli su plasirati od 2017, što se poklapa s izlaskom spomenute knjige Dušana Marića. Tako mrežni portal Srbija danas, pozivajući se na Marića kao izvor, piše: „Krajem maja 1992. godine udružene hrvatske i muslimanske snage napale su Čipuljić. Napad je predvodila Bojna Frankopan, zloglasna jedinica HOS-a, u čijem sastavu se nalazilo mnogo ekstremista, uključujući i plaćenike sa Zapada. (…) Prilikom zauzimanja naselja i kasnije ubijeno je najmanje 15 Srba. Većina njih je, nakon mučenja, živa zapaljena“.^[5] Uglavnom istim riječima informaciju su prenijeli i drugi srbijanski mediji.^[6]

Idućih godina objavljuju se senzacionalistički naslovi koji neistinitim optužbama daju dodatnu dimenziju.^[7] U novim je medijskim objavama navodni napad Bojne Frankopan na Čipuljić pomaknut s kraja svibnja na neodređeno razdoblje u lipnju 1992, a broj se ubijenih civila povećao, pa i na nekoliko desetina: „U junu 1992. pripadnici bojne 'Frankopan' iz Hrvatske i jedna jedinica HVO iz Gornjeg Vakufa, uz pomoć pojedinih bugojanskih Hrvata, opljačkali su i zapalili celo naselje. U jednoj noći zažegli su više stotina kuća. Pre toga pobili su nekoliko desetina Srba, koji su želeli da ostanu da žive u svom gradu. Jedne su zaklali, druge vezane za traktor vukli kroz grad, treće žive spalili kraj potoka u Čipuljiću.“^[8] Marić je kroz medije i tijekom 2022. iznova plasirao neistinu o ratnim zločinima u Bugojnu, iako po prvi put nije imenovao postrojbu, nego samo da je bila u sastavu Hrvatske vojske.^[9]

I neki hrvatski mediji objavljivali su senzacionalističke informacije o zbivanjima u Bugojnu. Nakon Vučićeva boravka u Zagrebu 2018. i njegova isticanja srpskih stradanja na bugojanskom području za Čipuljić se zainteresirala i Slobodna Dalmacija, objavivši reportažu uglavnom temeljenu na iskazima tamošnjih stanovnika. Trojica sugovornika srpske nacionalnosti potvrdili su Vučićeve riječi o spaljivanju naselja. Dvojica pritom nisu spominjala pripadnike Bojne Frankopan, pa ni sugovornik koji je ondje ostao živjeti i tijekom rata. Za razliku od njih, pravoslavni svećenik koji, prema tekstu, u Bugojnu boravi tek od 1999, naveo je: „Čipuljić su dva dana nakon što su protjerani Srbi zapalili ljudi iz nekakve zrinjsko-frankopanske bojne iz Osijeka. Polili su benzinom i formirali veliko slovo 'U'.“^[10]

Reportažu Slobodne Dalmacije već je idućega dana djelomično prenio srpski Kurir, izostavivši dijelove izjava dvojice stanovnika Čipuljića u kojima govore o pomoći Hrvata, kako pri bježanju iz mjesta, tako i pri povratku i obnovi.^[11] Tekst iz Slobodne Dalmacije s manjim je izmjenama objavio i Jutarnji list.^[12]

Bojna Frankopan spominje se i u nedovršenom članku Čipuljić na hrvatskoj Wikipediji, koji se među ostalim poziva na Dušana Marića i njegove neistinite optužbe na račun hrvatske postrojbe. ^[13]

Tešku optužbu za ratni zločin koji neki mediji kronološki smještaju na kraj svibnja i početak lipnja 1992, tako ga pripisujući Bojni Frankopan, potrebno je analizirati i demantirati ne samo zbog činjenice da se njezini pripadnici uopće nisu nalazili na području Bugojna kad su poginule civilne osobe srpske nacionalnosti nego i zbog uvećavanja broja poginulih.

Naime, Specijalna postrojba Glavnoga stožera Hrvatske vojske Bojna Frankopan (oko 150 pripadnika) ustrojena je 29. srpnja 1991. u okviru Zapovjedništva Zbora narodne garde kao postrojba za specijalne namjene. Djelovala je na bojištima Banovine, zapadne i istočne Slavonije te srednje i južne Dalmacije. Kako je 1992. izbio ratni sukob u BiH, a ponajprije zato što je za hrvatsku stranu razvoj kupreške bitke pošao u neželjenom smjeru, interventno je s 9. na 10. travnja 1992. poslana na područje Šujice, gdje je zaustavila prodor oklopništva Jugoslavenske narodne armije, stabilizirala obrambenu liniju i preuzela dužnost nositelja obrane toga dijela bojišta. Po zapovijedi zapovjednika Južnoga bojišta generala Janka Bobetka 19. svibnja upućena je u Bugojno,^[14] gdje je Žarko Tole, zapovjednik Izdvojenoga zapovjednog mjesta Srednja Bosna, ustrojio zapovjedno mjesto, no 27. svibnja zarobile su ga srpske snage te zatočile u Čipuljiću, zbog čega je Bojna organizirala potragu. Potraga nije urodila plodom jer je većina stanovnika Čipuljića prije pobjegla prema Kupresu, povevši sa sobom i Žarka Tolu. Bojna Frankopan u Čipuljiću se zadržala vrlo kratko, otprilike dva dana, jer je kao postrojba za specijalne namjene upućena na izvršavanje drugih zadaća na širem području Bugojna. Bojna je po zapovijedi general-bojnika Ante Rose 29. lipnja 1992. povučena s područja BiH,^[15] a potkraj je godine pri preustroju Hrvatske vojske i raspuštena. Njezini su pripadnici integrirani u 2. i 7. gardijsku brigadu, a manji broj i u 1. hrvatski gardijski zdrug.^[16]

S druge pak strane, prema četverosveščanoj Bosanskoj knjizi mrtvih, koja se drži, kako je to u njezinu predgovoru navedeno, najobuhvatnijim i najpouzdanijim registrom ljudskih gubitaka u BiH – autori navode 725 institucionalnih i sekundarnih izvora^[17] – za boravka Bojne Frankopan na području središnje Bosne, dakle potkraj svibnja i u lipnju 1992, od vojnoga djelovanja nije poginuo ni jedan civil srpske nacionalnosti rođen u općini Bugojno. Prema tom je izvoru u općini Bugojno u lipnju i srpnju poginulo troje civila srpske nacionalnosti, a uvršteni su u popis tzv. spornih poginulih jer za njih istražitelji nisu mogli utvrditi uzrok smrti (prirodan, nasilan, ratni ili obiteljski zločin i sl.).^[18] Ondje pak stoji i podatak da je na području općine Bugojno od svibnja do srpnja 1992. poginulo nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske, od kojih samo jedan (u svibnju) kad je u Čipuljiću bila i Bojna Frankopan.^[19]

Ukratko, tijekom kratkotrajnoga boravka Bojne Frankopan u Čipuljiću, odnosno višetjednoga boravka na području općine Bugojno, prema relevantnim izvorima njezini pripadnici nisu počinili ratni zločin nad civilima srpske nacionalnosti.

Tomislav Šulj