Roman Kaputt talijanskoga književnika Curzija Malapartea prvi je put objavljen u Napulju 1944, a za ovaj članak čitan je u prijevodnom izdanju na srpski jezik.^[1] Prema autorskoj bilješci (Istorija jednog rukopisa) roman je pisan u ljeto 1941. dok je pisac boravio na bojištima u Ukrajini, tijekom 1942, za boravka u Poljskoj i Finskoj 1943, a dovršen je u jesen te godine, kad se vratio u Italiju, na Capri.

Zanimanje javnosti, osobito u Hrvatskoj i Srbiji, roman je prije svega potaknuo motivom košare s ljudskim očima u radnoj sobi Ante Pavelića.

Motiv ljudskih očiju u romanu se javlja na više mjesta, kao metonimija ljudskosti ili njezina manjka, što je slučaj i u poglavlju Kotarica ostriga, u kojem se opisuje pripovjedačev boravak u Zagrebu i susret s Pavelićem:

„Aprila 1941. vraćao sam se iz Beograda u Zagreb. (…) Nezavisna Država Hrvatska tek se rodila, u Zagrebu je preuzeo vlast Ante Pavelić sa bandama ustaša. (…) Na fasadi kuće preko puta, u kojoj se nalazio ustaški logor u Iloku, bila je nalepljena ogromna slika Ante Pavelića, šefa nove hrvatske države. (…) poglavnik je upirao u mene krupne crne oči, duboko usađene u nisko, tvrdo, tvrdoglavo čelo. Usta su mu bila široka, usne debele, nos prav i mesnat, uši velike. Nikad ne bih pomislio da jedan čovek može da ima tako velike, tako dugačke uši. (…) verovatno je slikar pogrešio razmere kad je pravio taj portret. (…) Od Vukovara do Zagreba, kroz Slavoniju, (…) u svakom selu dočekala me slika Ante Pavelića koji je upirao u mene pogled crnih očiju. (...) I tako kad sam prvi put video Antu Pavelića, gde sedi uz pisaći sto u jednoj palati u Gornjem gradu u Zagrebu, činilo mi se da sam sreo davnašnjeg znanca (…) Crne i duboke oči žarile su mu se na bledom licu zemljane boje. Lice mu je zračilo nekakovom neizrecivom tupoglavošću: taj utisak su možda pojačavale njegove ogromne uši, koje su izbliza izgledale još veće, smešnije, čudovišnije nego na slikama. (…) Učinilo mi se da je dobar, a onaj glupav izraz njegova lica protumačio sam kao izraz snebivanja, dobrote, prostodušnosti“ (str. 266–269).

Motiv košare s ljudskim očima na Pavelićevu radnom stolu javlja se za njihova navodnoga drugog susreta u ljeto 1941, na kojem im se pridružio i talijanski diplomat Raffaello Casertano:

„Dok je poglavnik govorio, primetio sam na pisaćem stolu kotaricu od vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i videlo se da je dupke puna plodova mora, tako mi se bar činilo, nekakvih ostriga, izvađenih iz ljuštura, onakvih kakve se mogu videti u velikim sudovima u izlozima Fortnum and Mason, na Pikadiliju u Londonu. Kazertano me pogleda i namignu mi: – Prijala bi ti jedna dobra čorba od ostriga, zar ne? – To su ostrige iz Dalmacije? – upitao sam poglavnika. Ante Pavelić diže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reče smešeći se na njemu svojstven način: – To je poklon mojih vernih ustaša: ovde ima dvadeset kilograma ljudskih očiju“ (str. 274).

Malaparteov je Kaputt imao specifičnu recepciju u hrvatskom novinarstvu i publicistici. Napisi u kojima je roman tema upućuju na to da je manje čitan s obzirom na svoje književne značajke, a više kao djelo koje je pridonijelo tendencioznu sagledavanju događaja koje opisuje.

Najviše je napisa objavljeno u emigrantskoj Hrvatskoj reviji, počevši od kratkoga priloga, zapravo obavijesti da je Ive Mihovilović u Vjesniku od 9. veljače 1954. objavio prilog Malaparte i košara očiju, u kojem među ostalim tvrdi da su hrvatska sudbena tijela od talijanskih pokušavala ishoditi službenu Malaparteovu izjavu o tome kad je točno bio kod Pavelića, no talijanska je strana odbila suradnju.^[2]

Hrvatska revija objavila je 1957. i nekrolog Malaparteu, koji je napisao Vinko Nikolić. Malaparte je umro u Rimu 19. srpnja 1957, a Nikolić je ustvrdio kako je ta smrt popraćena osjećajem „da je šteta, što je umro, a da nije prije ispravio nepravdu“, jer su se njegove „nesretne riječi“ o Hrvatima prenosile „na svim jezicima i u svim prilikama kao neko povijesno svjedočanstvo“, iako im sam pisac nije namijenio to značenje.^[3] Nikolićeva je teza da je Malaparte pisac, literat, beletrist, a ne kroničar ili povjesničar. Usto je pisac koji je tražio efekte, a prizor košare s ljudskim očima postiže efekt jezovitosti. Nadalje tvrdi da je svima jasna apsurdnost te slike, „ali je svejedno svi ponavljaju, kad treba Hrvatima dobaciti uvredu“. Nikolić je prvi u nas sastavio Malaparteovu biografiju. Pravo mu je ime bilo Kurt Erich Suckert, po ocu je bio Nijemac, po majci Talijan. Za Prvoga svjetskog rata bio je talijanski dragovoljac te je 1918. ranjen u Francuskoj. Od 1919. bio je u diplomatskoj službi (u Varšavi i Parizu), koju je morao napustiti jer je bez dopuštenja talijanskoga Ministarstva vanjskih poslova objavio knjigu ratnih sjećanja. U međuraću je uglavnom djelovao kao književnik i novinar sa sjedištem u Rimu. U Drugom svjetskom ratu podupirao je talijanski režim, od 1943. bio je na strani saveznika. Nakon rata kratko je bio zatvoren zbog profašističkoga djelovanja. Nikolić iznosi detalje Malaparteove biografije kako bi potkrijepio temeljnu tezu da se priča o košari s očima neosnovano uzima kao svjedočanstvo novinara i reportera, a u zbilji je riječ o političkom i ideološkom konvertitu koji je od predratnoga fašista, potom pristaše saveznika postao početkom 1950-ih uvjereni komunist.

U tom je ratnom razdoblju, kad je nastajao Kaputt, Malaparteu 1942. u zagrebačkoj Spremnosti objavljen napis u hrvatskom prijevodu Lik Ante Pavelića, u kojem podastire portret jednostavna i dostojanstvena čovjeka, koji želi dobar i miran život svojemu narodu.^[4] U Uvodnoj bilješci stoji da je talijanski časopis Documento objavio Malaparteov članak o Paveliću. Hrvatski komentator tvrdi da autor opisuje Pavelića „neobičnim stilom“ i „onako kako ga je on vidio i doživio kao umjetnik“. Pripovjedač otkriva da se s Pavelićevim likom susreo već za prijašnjega putovanja, na slikama u selima Slavonije, Srijema, od Zemuna do Osijeka, od Vukovara do Zagreba. Prisjetio se da ga je sreo i u Sieni prije rata, s dvjema djevojčicama u šetnji.

Već 1941. u Hrvatskoj reviji objavljena mu je i pripovijetka Prva ljubav, u prijevodu Antuna Nizetea.^[5] Iako kratka, ima odlike stila koji će Malaparte potpunije razviti u romanima, miješajući odlike naturalizma s fantastičnim motivima, pa se tako u njoj pripovijeda iz gledišta odrasla čovjeka koji se prisjeća sebe kao dječaka, u susretu odrasla muškarca i dječaka ukazuje se lik usnule mlade žene, prvotna idila prizora narušava se naglo, opisom krvi na njezinu licu, nakon što ju je dječak pogodio kamenom, nestavši potom u grmlju.

Zanimanje za navedenu epizodu romana Kaputt s godinama se preobrazilo u principijelna očitovanja kojima je Malaparteov tekst bio samo povod. U Hrvatskoj reviji 1980-ih nekoliko se puta pisalo o stranputicama u njegovoj recepciji.

Ante Kadić u napisu Dragi uredniče (1983) osvrće se na ulomak knjige Stope na stazi Marijana Matkovića objavljen u Forumu 1982. u kojem se spominje da su Malaparteove scene moguće produkt mašte Viktora Vide, koji je Malaparteu bio dodijeljen kao pratnja za njegova boravka u Zagrebu. Kadić konstatira da bi bilo dobro da se jave oni koji su živjeli u Zagrebu i kretali se u krugu književnika i stranih gostiju te kažu je li košara s očima „izmišljotina pjesnika Vide“.^[6] Pod rubrikom Uredništvo u prvom broju Hrvatske revije 1984. objavljen je kratak odgovor da su iz Hrvatske upozoreni da to nije mogao izreći Vida te da je i sam Malaparte napisao da je tu scenu osobno vidio.

U kritici romana Dara francuskoga pisca rusko-hrvatskoga podrijetla Patricka Bessona (1985) u Hrvatskoj reviji 1986. Antun Pinterović određuje se negativno i prema piscu i prema temi.^[7] Spominje da je francusku kritiku oduševio „balkanski štimung“ u romanu, a on sam kritički se osvrće na piščeva stajališta o hrvatskoj i slavenskoj ćudi, ali i na povijesne neistine (Pavelić je u romanu Zagorac, NDH je ustanovio Wehrmacht 12. travnja). Pisac opisuje i ustaško nasilje nad Srbima: sabiralo ih se u crkve, ubijalo nožem, zadržavši katkad oči za pravljenje ogrlica. Kritičar za motiv takve ogrlice kaže da je „otrcana legenda 'o ustaškim zbirkama iskopanih očiju'“ (str. 253).

Lucijan Kordić u članku Curzio Malaparte i njegove istine 1987. nastoji naglasiti piščevu javnu biografiju (fašist, pacifist, liberal, komunist, pred kraj života gorljiv katolik) kako bi se roman Kaputt odbacio kao ratno svjedočanstvo.^[8] Piše kako se otvoreno navodi da su njegova djela izraz „brutalnoga realizma, cinizma i laži“ te se poziva na kritiku Indroa Montanellija (Il Giornale, 19. srpnja 1987), koji govori o Malaparteu kao suradniku lista Il Tempo, u kojem je objavio reportažu, pokazalo se izmišljotinu, o talijanskom vojniku na umoru, čija je posljednja želja bila upoznati glumicu Silvanu Pampanini (koju Malaparte moli da iz sućuti posjeti vojnika, što je ona i učinila). Kordić najposlije tvrdi da kao što nije postojao taj talijanski vojnik, tako ni priča o očima na Pavelićevu radnom stolu nema ni povijesno ni stvarno značenje, pa je Malaparteovo pisanje klevetnički i difamatorski čin prema hrvatskom narodu.

Malaparteovoj recepciji 1980-ih pripadaju i komentari Bogdana Radice u sjećanjima Živjeti nedoživjeti.^[9] Radica ga spominje kao otvorena borca za fašizam, kao međuratnoga fanatičnog fašista koji se oduševljavao Lenjinom, prezirao francuski tip racionalnoga liberalizma te držao da je fašizam dao novi zamah talijanskoj književnosti. Prisjeća se da ga je susretao 1930-ih u šetnjama Rimom u fašističkoj uniformi te da su se susreli i u „jednoj toskanskoj trattoriji“. Navodi da je Malaparte u „Titovim partizanima“ vidio snagu, a u komunizmu „val budućnosti“, dok je napadao ustaše i Pavelića, za koje je mislio da su „'razbojnici' i glupani“. Bio je navodno do kraja uvjeren u propast Zapada i svijetlu budućnost Rusije i Kine.

S druge pak strane, motiv košare s ljudskim očima upotrijebio je 1986. u studiji Rat je završen 7 dana kasnije Milan Basta, pregovarač Jugoslavenske armije pri predaji Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske u Bleiburgu. U poglavlju Povlačenje iz Zagreba izravno se služi tekstom romana, a zatim navodi kako je na Pavelićevu stolu bilo „pregršt iskopanih djevojačkih očiju koje je jedan ustaški privrženik poslao svome vođi“. U Bastinoj interpretaciji oči su postale „djevojačke“, a poglavniku ih je poslao jedan ustaša, a ne skupina njih.^[10]

Koliko se motiv ovisno o potrebi autora prilagođavao, pokazuje i studija srpskoga političara Branka Miljuša Assassins au nom de Dieu, izvorno objavljena 1951. pod pseudonimom Hervé Laurière, a prijevodno tiskana 1987. u Beogradu pod naslovom Ubice u božje ime, u kojoj u poglavlju Ognjem i mačem pripovijeda kako su talijanski vojnici u Dubrovniku fotografirali ustašu koji je nosio ogrlicu s ljudskim očima. Nadalje se citira ulomak iz romana Kaputt (u parafrazi, juha od oštriga i dar vjernih ustaša), a autor dodaje:

„Nismo od onih koji primaju kao jevanđeosku istinu sve ono što je napisao Kurcio Malaparte. Stoga bismo zanemarili njegovo svedočenje da nam ga nisu potvrdili oni koji su se spasli iz ustaškog pakla. Malaparteova je priča dakle istinita, želimo to da podvučemo“.^[11]

Anto Knežević u knjizi Mitovi i zbilja 1992. tvrdi da je motiv košare s očima među ostalima spominjao i publicist i tragač za nacističkim zločincima Simon Wiesenthal, u kojega se priča dodatno mistificirala, pa je umjesto Pavelića bila riječ o jednom od najozloglašenijih predstavnika ustaškoga terora Vjekoslavu Maksu Luburiću te velikoj čaši u kojoj su plivale ljudske oči.^[12] Na istom je tragu i publicist Ivan Strižić, koji je u Hrvatskim portretima 1996. pripovijest o košari s očima izdvojio kao motiv koji je zaživio kao antihrvatska propaganda.^[13]

List Duga 1990. pod naslovom Bože, sačuvaj nas kuge i Hrvata prenosi uvodni referat Milana Blažekovića sa skupa Hrvatski razgovori o slobodi, na kojem su 1971. u Luzernu hrvatski emigrantski intelektualci raspravljali o javnom imidžu Hrvatske i Hrvata u kontekstu tzv. crnih legendi koje su se o njima stvarale, među ostalim i Malaparteove o košari s ljudskim očima.^[14] U opovrgavanju legende spomenute su buenosaireške novine La Razón, u kojima je Malaparte 1960. objasnio svoj fikcionalni postupak i posredno negirao istinitost postojanja takve košare, a navodi se i da je Malaparte navodno „izjavio pismeno hrvatskom novinaru Ivi Mrakovčiću, 'da je on literat i ono, što on piše, to je literatura'“.

S vremenom su poteškoće u recepciji zagrebačke epizode u romanu vodile prema dvostrukoj mistifikaciji. Naime, Blažeković se u Hrvatskoj reviji 1991. pitao, na tragu teza s početka 1980-ih, je li pjesnik Viktor Vida mogao imati udjela u kreiranju priče o „košarici“ s ljudskim očima na radnom stolu Ante Pavelića.^[15] Blažeković se pritom referirao na članak Branimira Donata Kobna mistifikacija Malaparteova vodiča, objavljen u Vjesniku 21. travnja 1990, u kojem se pokušava rasvijetliti je li Vida izmislio priču o očima, a Malaparte to ispripovijedao kao autentično svjedočenje.^[16] I Blažeković i Donat zaključili su na temelju Vidine biografije kako on nije imao udjela u tome. Vida je naime Malaparteu bio dodijeljen kao znalac talijanskoga jezika i stručnjak za talijansku kulturu. Blažeković tvrdi da Vida „nije bio glup čovjek pa da fašističkom novinaru, kojega je tek upoznao, pripovijeda izmišljene grozote“ (str. 262). Kao relevantan izvor Blažeković citira i članak objavljen 24. travnja 1953. u buenosaireškom Glasu sv. Antuna, u kojem se tvrdi, u kontekstu prijevoda sporne epizode u srpskom biltenu koji je također izlazio u Buenos Airesu, da je u Malaparteovoj knjizi sve fantazija.^[17] Blažeković tvrdi i da je cijela uvodna bilješka, u kojoj autor nastoji svojemu pripovijedanju osigurati povijesnu vjerodostojnost, navodeći sva mjesta na kojima je rukopis navodno nastajao, potpuna fikcija, jer je cijeli roman napisan na Capriju, a ne na europskim bojištima.

U članku Frane Jurića Viktor Vida: pjesnik i domoljub, zatomljeni hrvatski Orfej, objavljenom u Večernjem listu 16. veljače 1992, ponovljena je tvrdnja da je Vida kreator priče o košari s ljudskim očima. Na napis je reagirao V. Nikolić u Hrvatskoj reviji člankom Viktor Vida: da se ne ponavljaju netočnosti, konstatirajući kako Vida nije izmislio „tu dijaboličnu priču“ te da se ljudima „uzalud dokazuje, da je to plod Malaparteove mašte, obična izmišljotina“.^[18]

Više je pozornosti 1990-ih temi posvetio i Nedjeljko Fabrio u knjizi Koncert za pero i život. Njegov komentar, izvorno objavljen u Vjesniku 8. listopada 1991, reakcija je na intervju koji je književnik Fulvio Tomizza dao talijanskoj La Stampi početkom rujna te godine, u kojem je spomenuo da je A. Pavelić dao intervju Malaparteu te ponovio tezu o košari (ondje kovčežiću) sa srpskim očima.^[19] Fabrio je ustvrdio da je Tomizza prihvatio Malaparteovu podvalu, a podsjetio je i na spomenuti panegirik Lik Ante Pavelića iz Spremnosti 1942, napisan dok je Malaparte još bio privržen fašizmu. Fabrio poentira da je slučaj odavno razjašnjen, među ostalim i spomenutim neizravnim priznanjem nepostojanja takve košare u novinama La Razón, a ponavlja i mišljenje da je „tom izmišljotinom“ Malapartea kao gorljiva fašista htio pokolebati tadašnji njegov vodič po Zagrebu V. Vida.

Fabrio kao novi moment u slučaju Malaparte–Pavelić spominje košaru s ribizom. Ribiz spominje i Petar Vučić u knjizi Židovstvo i hrvatstvo (2001), nazivajući Malaparteov postupak blefom koji je uzdignut do razine mita, nanoseći moralnu i političku štetu Hrvatima.^[20]

Pitanje dokumentarne relevantnosti zagrebačke epizode iz romana Kaputt ni danas nije nestalo iz novinskih, publicističkih i stručnih radova.^[21] Za razliku od nekih povijesnih radova,^[22] stručni radovi književne provenijencije slažu se da zagrebačku epizodu treba čitati kao fikciju, stilski izbor, a ne kao dokument vremena.

U članku Hrvatska i Hrvati u talijanskoj književnosti od DʼAnnunzija do Pasolinija, objavljenom u Dometima 1971, Mate Zorić piše da je Malaparte bio „'najbolje pero fašizma'“, intimus fašističkih perjanica i režimski publicist, koji je za Drugoga svjetskog rata bio dopisnik s istočnih bojišta.^[23] Kao pravu temu njegova romana vidi porobljenu i srušenu Europu. Krećući se različitim europskim zemljama (Ukrajinom, Finskom, Rumunjskom, Hrvatskom, Poljskom, Njemačkom), Malaparte u maniri reportera bilježi samo ono što je vidio, svagdje zatječe patnju i propast. Zorić ipak primjećuje, unatoč spomenu stvarnih osoba i lokacija, da djelo predstavlja „umjetnički oblikovane vizije groze i nečovječnosti“, a ne objektivan izvještaj. U članku Otočne rošade Aleksandra Flakera iz 2007. Malaparteov je roman primjer za „ratni folklor“, djelo autora koji je „okrenuo fašističku kabanicu i 'vađenje očiju' pripisao – ustašama“,^[24] dok je Nenad Ivić u članku Une descente en enfer u časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia 2015. ponudio novi pristup Malaparteu, držeći da istinitost i vjerodostojnost njegova teksta nisu pravi predmet književne analize.^[25] Nino Raspudić u knjizi Jadranski (polu)orijentalizam (2010) piše kako je kratka zagrebačka epizoda u imagološkoj perspektivi komentirana kao primjer stavljanja fikcionalne i lako opovrgljive epizode na razinu stvarnih, dokumentiranih zločina ustaškoga režima, čime se otvara mogućnost njihova relativiziranja.^[26]

Zagrebačka epizoda iz romana Kaputt među temama je i publicističkoga djela Oči Zagreba (2017) Karla Markusa Gaussa. Gauss se prema Malaparteu isprva odnosi metareferencijalno, opisujući davni ručak u Zagrebu, u skupini hrvatskih filologa (naglašava, cijenjenih u zemlji, a bez ikakva utjecaja u inozemstvu), kad je morao pojesti janjeće oko, koje mu je na tanjur stavio novinar i publicist Enes Čengić. Gauss piše o Malaparteu kao o dendiju koji je sebe u romanima inscenirao kao „vojničinu i humanista“. Prizor s Pavelićem za posjeta Zagrebu komentira kao primjer nejasne književne motivacije:

„Sam Curzio Malaparte poslije je, smijući se kao da odaje bezazlen mađioničarski trik, priznao da je izmislio tu priču s očima, pri čemu je 'priznao' pogrešna riječ, jer sve to uopće nije doživio kao optužbu zbog laži, nego se, naprotiv, pozivao na pravo autora da stvari okruži atmosferom u kojoj će dirnuti čitatelje, te je baš pomoću očiju uspio postići sasvim drukčiji učinak nego što bi to mogao s ribizima. (...) Kako netko može doći na ideju da pusti u svijet mračnu legendu poput ove, kojom Malaparte zločinca kojeg je prije poštovao zaogrće beskrupuloznom strašću kojoj ovaj uopće nije bio sklon? Kako god tu stvar okretali ili prevrtali, ipak nam na um padaju samo dva odgovora: ili je ovaj pisac bio toliko pokvaren da je, kako bi prikrio svoju prošlost ili naprosto radi pukog efekta, besramno krivotvorio svaku stvar kako mu se svidjelo, ili je kao kroničar jednoga strašnog vremena i sam bio toliko okorio da ga ni najgori zločini više nisu potresali, pa se plašio da samo njima više neće moći potresti ni svoje čitateljstvo; stoga je, umjesto da otkriva zataškane zločine u njihovoj monstruoznoj banalnosti, počeo izmišljati originalnije“ (str. 19–20).^[27]

Malaparteov književni stil ponajbolje je opisao njegov biograf, povjesničar i publicist Giordano Bruno Guerri u opsežnoj studiji Lʼarcitaliano: vita di Curzio Malaparte, u kojoj zagrebačka epizoda iz romana Kaputt nije analizirana.^[28] U cjelini Guerrijevo tumačenje Malaparteove romaneskne poetike ide u smjeru mišljenja da njegove romane ne treba čitati kao ratni dnevnik, još manje kao vjerodostojan dokument, no ne oduzima im pravo da kao umjetnička djela imaju svoju, subjektivnu istinu. Specifičnost je Malaparteova stila što se služi stvarnim imenima i stvarnim toponimima, smještajući ih u kontekst događaja koji su − načelno, ne u svim pojedinostima – stvarni. Za razliku od uobičajene metode autofikcijske proze, u kojoj se u izmišljenim likovima mogu prepoznati odlike stvarnih osoba, Malaparteov je postupak obrnut: likovi stvarnih imena, u situacijama koje imaju, ili mogu imati, veze s njihovima empirijskim biografijama, stilizirani su u skladu s temeljnom idejnom okosnicom djela, koja je fikcionalna i umjetnička.

Guerri izravno imenuje sklonost ekscesu i skandalu kao bitnu odliku Malaparteove poetike – u čijim je trima posljednjim djelima smrt glavni lik, a na svakoj se stranici susreću leševi, žrtve svih vrsta nasilja, od najbrutalnijih do najsuptilnijih – nastojeći dokazati da je piščev cilj opisati dekadenciju europskoga svijeta, neizbježnost propasti („bisogna anche riconoscere l’eccesso letterario e il gusto per lo scandalo di Malaparte, ma questa era la sostanza del suo pensiero, coerentemente e tenacemente sviluppata in tre libri nell’arco di nove anni. Sono tre libri dove la morte predomina incontrastata, dove a ogni pagina si incontrano cadaveri, vittime di ogni genere di violenza, dalla più bruta alla più sottile. Ed è appunto in questa crudeltà, per Malaparte, il nocciolo della decadenza europea. 'Kaputt è un libro crudele', scrive nell’introduzione. 'La sua crudeltà è la più straordinaria esperienza che io abbia tratto dallo spettacolo dell’Europa in questi anni di guerra'“, str. 206−207).

Tako je u romanu Koža (La pelle, 1949), kojega je glavna tema Napulj neposredno nakon što su ga zauzeli saveznici, grad stiliziran kao poslijeratni pakao, gori od ratnoga vihora, a potanko su opisani bijeda i poniženja talijanskoga stanovništva.^[29] Roman je u cjelini pisan pseudoreportažno, kao niz susreta unutar diplomatskih i novinarskih krugova između talijanske i savezničke strane 1944−1945. Mnogi od tih susreta smješteni su u kontekst službenih objeda, za kojih, iako su tobože u središtu počasti, sva poruga ide u smjeru američkih časnika i napose njihovih supruga, pa su motivi hrane vrlo česti i najzornije svjedoče o fingiranoj dokumentarnosti Malaparteova stila.^[30] Najpoznatiji su primjeri motiv sirene i ljudskih prstiju u jelu. Na večeri za vojne i diplomatske uzvanike poslužen je veliki pladanj s neobičnom ribom, „nešto što je sličilo na djevojčicu“. (...) Prvi put u životu vidio sam kuhanu djevojčicu, djevojčicu skuhanu, i šutio sam, obuzet svetim strahom. (...) 'To je riba', rekoh glasnije, 'to je čuvena Sirena iz Akvarija'“ (str. 212−213). U poglavlju Zastava javljaju se metatekstualni i autoreferencijalni komentari:

„'Čitajući Kaputt, odgovori Pierre Lyautey, 'čovjek bi pomislio da se Malaparte hrani samo slavujevim srcima služenim iz tanjura starog meissenovog i nynphenburškog porculana, na objedima kraljevskih visočanstava, vojvotkinja i ambasadora'. (…) 'Malaparte bez svake sumnje ima veoma živu maštu', reče general Guillaume, smijući se, 'i vidjet ćete da će u njegovoj novoj knjizi naša jadna poljska menza postati kraljevski banket, a ja neka vrsta marokanskog sultana.' (...) 'Volio bih znati', reče Pierre Lyautey, obraćajući mi se s uljudnom ironijom, 'čega ima istinitog u svemu tome o čemu pričate u Vašoj knjizi Kaputt?' 'Nije ni najmanje važno', reče Jack, 'je li ono što priča Malaparte istina ili laž. Postavlja se sasvim drugo pitanje: je li umetnost ili ne ono što on radi.' 'Ne želim biti neljubazan prema Malaparteu, koji je moj gost', reče general Guillaume, 'ali mislim da se u knjizi Kaputt podsmjehuje svojim čitateljima.' 'Ni ja ne ne bih htio biti neljubazan prema vama', odgovori Jack, 'ali mislim da nemate pravo.' 'Nećete nas uvjeriti u to', reče Pierre Lyautey, 'da se Malaparteu zaista dogodilo sve ono o čemu priča u knjizi Kaputt. Je li moguće da se uvijek sve njemu dogodi? Meni se nikad ništa ne događa'“ (str. 271–272).

Pripovjedač na sumnju svojih sugovornika odgovara efektnim primjerom. Upravo za tim objedom, dok je društvo razgovaralo, baš se njemu u kuskusu „pojavio jedan prst, zatim dva prsta, zatim pet prstiju i na kraju cijela šaka s blijedim noktima. Ljudska šaka“ (str. 274). Svoju mirnoću za stolom i izostanak reakcije opisuje s cinizmom:

„'još od djetinjstva su me učili da ne treba nikada, ni iz kakva razloga, uznemiriti zajedničku radost, zabavu, svečanost, objed. Naprezao sam se da ne poblijedim, da ne viknem, počeo sam mirno jesti šaku. Meso je bilo malo tvrđe, nije imalo vremena skuhati se.' (…) 'Ako mi ne vjerujete', rekoh, 'pogledajte ovdje u moj tanjur. Vidite li sve ove koščice? To su zglobovi. A ovdje, poredani po rubu tanjura, evo pet noktiju. Ispričajte me što nisam, i pored sveg mojeg dobrog odgoja, bio sposoban progutati nokte'“ (str. 275).

Poentira pak posredno, riječima drugoga lika (Amerikanca): „'Naučit ćete tako da ne sumnjate', reče Jack, smijući se, 'u ono što Malaparte priča u svojim knjigama'“ (str. 275).

Kao što je talijanska strana u romanu Kaputt hrvatsku promatrala svisoka, tako Amerikanci u Koži promatraju Talijane. Amerikanka za stolom odbija jesti „talijansku djecu“, sugerirajući da je posve izvjesno da Talijani, u ključu njihove tobožnje barbarizacije u romanu, imaju takve krajnje necivilizacijske navike.

O romanu Kaputt Guerri donosi u temelju povoljno mišljenje, no primjećuje karakterističnu pripovjedačevu manu. Nesumnjiva je dakle piščeva vještina u pripovijedanju, dobro poznavanje okolnosti koje opisuje, vješto prepletanje fikcije i nefikcije, dinamičnost u njihovoj izmjeni koja čitatelju jedva dopušta da uoči razlike. Specijalnost mu je nizanje mnoštva likova, koje u kontekstu pripovjedne cjeline zna upotrijebiti učinkovito i motivirano. Pritom je karakterizacija moćnika uvijek podređena ideji dekadencije, to su duhovi u raspadanju, nesposobni razumjeti što se događa oko njih, nesposobni shvatiti katastrofu koju su izazvali. Malaparteova je pak manjkavost pripovjedačka taština, nemogućnost da umakne aluzijama koje navodno dokazuju koliko je bio blizak svijetu moći („Tecnicamente Kaputt è un’abilissima e felice fusione di cronaca e costume, narrativa e saggistica, politica e fantasia, resa con una vivacità tale da non stancare mai per tutto il lungo, volume. Im numerossimi personaggi, potenti o umili, sono scolpiti con rara efficacia: i primi, nelle principali corti e potentati d’Europa, sono spettri in disfacimento, incapaci persino di capire cosa accade intorno a loro, di misurare il disastro che hanno scatenato (ma Malaparte non riesce lo stesso a sottrarsi alla vanità di mostrarsi in confidenza con questi potenti); i secondi derisi, umiliati, oppressi, uccisi, sono anch’essi inconsapeli e senza possibilità di difesa o riscatto“, str. 207−208).

Specifičnost je Malaparteove pripovjedne tehnike i kontrastiranje. Nakon idilična prizora, u pravilu slijedi jezovit ili groteskni. U romanima su takve izmjene mnogobrojne, a taj je postupak primijenio i u spomenutoj kratkoj pripovijetki prevedenoj na hrvatski. U romanu Kaputt idiličnom i lijepom krajoliku na putovanju od Beograda do Zagreba suprotstavlja prizor seljaka, hrvatskoga čovjeka, divljega i mračnoga, Paveliću koji je opisan stereotipno, kao balkanski tip, krupnih, dlakavih ruku, velike glave, golemih ušiju kontrastira slike Zagreba, koji, promatrajući ga s terase hotela Esplanade, vidi kao austrijsku provinciju, nasuprot diplomatskoj i naoko prijateljskoj atmosferi na audijenciji u Pavelića donosi jezovit razgovor s Casertanom o juhi od oštriga, pri čemu se, saznavši sadržaj košare, jezovitost prizora postiže upravo manjkom eksplicitna komentara.

Drugi Malaparteov biograf, talijanski novinar i diplomat Maurizio Serra, u knjizi Malaparte, vies et légendes (2011), pisanoj na francuskom jeziku, donosi portret talijanskoga pisca kao kozmopolita koji u sebi spaja, kako i sam naslov sugerira, više života i legendi.^[31] Prateći ga kao vojnika, novinara, diplomata, pisca, filmskoga redatelja, koji se ideološki razvijao od profašista do uvjerenoga komunista, luterana, ateista i najposlije katolika, Serra nasuprot takvu kameleonstvu ističe njegovu stilsko-poetičku dosljednost – modernost i sklonost nadrealizmu pri opisivanju europske kataklizme u 20. st. Drži da je košara s ljudskim očima u romanu Kaputt izmišljena, a ističe i da djelo nije dovršeno u rujnu 1943, nego da ga je Malaparte nakon pada režima preradio i dovršio u proljeće 1944.

Ako bi se, ignorirajući književno-poetičke odlike, opis susreta Pavelić–Malaparte u romanu shvaćao dokumentaristički, činjenica je da osim Malapartea nitko drugi nikad nije posvjedočio kako je na Pavelićevu stolu vidio košaru punu ljudskih očiju. O Malaparteovoj epizodi iz romana pisalo je nekoliko njegovih suvremenika, među ostalim i oni koji su također bili na tom sastanku. Prije svega talijanski diplomat Raffaello Casertano, kojega i sam Malaparte u romanu navodi kao sugovornika, o čemu je 1980. u Hrvatskom listu pisao Marko Tarle u članku Demistifikacija intelektualnog varalice protiv hrvatskog naroda.^[32] Tarle donosi presliku pisma koje mu je uputio Casertano, u kojem tvrdi da pletene košare s ljudskim očima na Pavelićevu stolu nije bilo te da na sastanku nije svjedočio tako strašnomu događaju („'il cesto di vimini' del quale parla Malaparte nel suo 'Kaputt' non c'era, vale a dire non esisteva sul tavolo di Pavelic e percio posso asserire, di non avere assistito, presente all'incontro, a un 'raccapricciante episodio' non avere assistito“). Tarle spominje i da mu je Guerri obećao da će u knjizi koja je trebala izaći rasvijetliti slučaj košare, no tu je epizodu, kako je već navedeno, taj Malaparteov biograf izostavio, za razliku od Serre, koji je pobija.

Preslika pisma koje je Raffaello Casertano uputio Marku Tarleu

U uspomenama 1910–1985. Život je kratak san (1986) Ernest Bauer prisjetio se posjeta stranih novinara Zagrebu za vrijeme NDH te je naveo kako je od Talijana u posjetu bio „glasoviti Curzio Malaparte, koji je poslije proširio onu legendu, da je kod Poglavnika vidio košaru s iščupanim očima srpskih pravoslavaca, što je bila očita laž, jer kako sam neprestano u njegovoj pratnji, nikad nisam vidio te famozne košarice“.^[33] Isto je Bauer ponovio i u dokumentarnom filmu Sudbine – dr. Ernest Bauer, prikazanom na Hrvatskoj radioteleviziji 1994, u kojem su doneseni i prizori dotad bunkeriranoga filmskog zapisa Malaparteova susreta s Pavelićem, koji potvrđuju istinitost njegovih riječi.^[34] Bauer je posvjedočio i da je zbog takvoga pisanja i štete koju je ono nanijelo Hrvatima nakon rata prigovorio Malaparteu, koji se pak branio da je to njegova autorska sloboda i da je to bilo dobro za njegovu knjigu. Slično je Malaparte potvrdio i piscu Viktoru Aleksandrovu, koji je u buenosaireškim novinama La Razón od 12. ožujka 1960, braneći se od prigovora da je od njega plagirao ideju za priču o staklenom oku njemačkoga vojnika, izjavio kako mu je za zajedničkoga boravka u Ateni rekao da je u listu hrvatske emigracije čitao ulomke iz Pavelićevih sjećanja, u kojima se tvrdi da mu je poklonjena košara s ribizima te da je priča o ljudskim očima izmišljena. Prema Aleksandrovu, Malaparte je na to uzvratio: „oči ili ribizi? U čemu je razlika? Htio sam postići efekt, simbolizirati užas. S ribizom se ne podbada imaginacija!“ („Pero ojos o grosellas. ¿Cuál es la diferencia? Quise crear un efecto, simbolizar el horror. ¡No se hiere a la imaginación con grosellas!").^[35] Malapartea je najposlije opovrgnuo i tadašnji dopisnik novina Il Giornale d’Italia Giuseppe Solari Bozzi, koji je u sjećanjima Storie di altri (2009) tvrdio da je zagrebačka epizoda Malaparteova romana posve izmišljena, jer da je i sam u nekoliko navrata imao prilike razgovarati s Pavelićem „za tim radnim stolom“ te da se dobro sjeća da takva košara nikad nije postojala („La storia di quel paniere da un così truce contenuto era inventata di sana pianta. Sul tavolino di Pavelić a Zagabria, durante 'lo Stato indipendente Croato' mai figurò qualcosa di simile, e io che qualche volta ebbi occasione di parlare con Pavelić accanto a quella scrivania ricordo benissimo che 'il paniere colmo di frutta di mare', di quei frutti di mare, non ci fu mai“).^[36]

 

Snimke zaslona prizora Malaparteova susreta s Antom Pavelićem iz dokumentarnoga filma Sudbine – dr. Ernest Bauer (izvor: Hrvatska radiotelevizija)

Zaključno se može reći da je neosnovano povezivati piščevu biografiju s njegovim književnim djelom autofikcijskoga žanra. Za razliku od uobičajene metode autofikcijske proze, u kojoj se izmišljenim likovima pridaju odlike stvarnih osoba, Malaparte je postupao obrnuto: likove stvarnih imena i veze s njihovima empirijskim biografijama stilizirao je u skladu s temeljnom idejnom okosnicom djela, koja je fikcionalna i umjetnička. Stoga je košara s ljudskim očima na radnom stolu A. Pavelića u romanu Kaputt primjer književnoga senzacionalizma, sukladna Malaparteovoj poetici stiliziranoga naturalizma, pa se pretpostavka o dokumentarnosti romana u cijelosti može odbaciti. Usto, činjenica je da nikad nitko drugi nije vidio košaru s ljudskim očima na stolu A. Pavelića, a njezino postojanje demantirali su i svjedoci njegova susreta s Malaparteom.

Tea Rogić Musa