U obranu Hrvatske strani su se dragovoljci uključivali od samoga početka Domovinskoga rata, a njihov se broj osobito povećao nakon što su se svijetom proširile slike okupacije Vukovara.

Prema dosad prikupljenim podatcima^[1] za Hrvatsku su se tijekom srpsko-crnogorske agresije borili dragovoljci iz 45 zemalja. U Udruzi stranih dragovoljaca Domovinskog rata službeno ih je potvrđeno oko 800, a pretpostavlja se da ih je bilo i više od 1000, najviše iz Velike Britanije (204), zatim iz Njemačke (132), Francuske (90), Mađarske (42), Australije (33), Nizozemske (32), Švedske (28), Sjedinjenih Američkih Država (26), Italije (21), Poljske (21), Češke (15), Austrije (13) i Rusije (11). Za neke od njih nije utvrđena nacionalnost, a dragovoljci iz Australije uglavnom su imali hrvatske korijene. Poginulo ih je 85, a ranjeno najmanje 130, neki i više puta.^[2]

Pristupanje hrvatskim postrojbama bilo je različito motivirano, kao što je bio raznolik i društveni profil dragovoljaca, no osnovni im je pokretač – suprotno početnoj medijskoj slici da je riječ o novcu i političkoj ideologiji – bila želja pomoći nepravedno napadnutoj i vojno slabije opremljenoj državi.^[3] Upravo zbog medijske, ali i percepcije dijela međunarodne zajednice,^[4] po kojoj su se strani dragovoljci nazivali „plaćenicima“ (mercenaries), a u medijima i „psima rata“, Hrvatska je u prvim mjesecima 1992. pokrenula njihovu demobilizaciju,^[5] nakon čega ih se veći dio vratio u matične zemlje, a dio priključio postrojbama Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) u ratu u Bosni i Hercegovini (BiH).

No vrativši se u domovinu, nisu uspjeli pobjeći negativnim stereotipima o sebi, pa su i ondje doživljavali društvenu osudu, kako potvrđuje slučaj britanskoga dragovoljca Rodneyja Morgana (vidi ovdje).

Intenzivnu negativnu medijsku sliku o stranim dragovoljcima u hrvatskim snagama od početka su ratnoga sukoba u najvećoj mjeri plasirali srpski mediji. Tako je već u srpnju 1991. u beogradskoj Dugi pisalo da su se za novac na hrvatskoj strani borile stotine državljana s područja Azije i Afrike te da su se skupine stranaca novačile u bivšem ustaškom logoru u Staroj Gradiški, odakle ih se, skupa s „ustaškim teroristima“ pristiglima iz emigracije, slalo na područje Dalmatinske zagore, gdje su pripremali opći napad na Knin.^[6]

Ratnom propagandom i dezinformacijama služila se i Narodna armija, službeno glasilo Jugoslavenske narodne armije, navodeći da su inozemne turističke agencije organizirale dolazak mnogobrojnih plaćeničkih skupina u Hrvatsku, gdje su ih potom preuzimale turističke agencije Atlas i Kompas te ih uključivale u „paravojne formacije Hrvatske“.^[7]

Najteže posljedice izazvalo je pak višegodišnje izvješćivanje o navodnim ratnim zločinima pripadnika 1. nizozemske dragovoljačke postrojbe, koja je od jeseni 1991. do proljeća 1992. djelovala u okviru 118. brigade Hrvatske vojske (HV). Nakon što je ta postrojba rasformirana (15. 3. 1992), njezin zapovjednik Johannes Tilder nastavio je djelovati kao instruktor za obuku u redovima 9. gardijske brigade HV-a. Njega su 5. travnja 1994. u okolici Ličkog Osika na teritoriju pod nadzorom Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda zarobili srpski pobunjenici. Zlostavljanjima je iznuđeno njegovo priznanje za navodno počinjene ratne zločine u operaciji Medački džep u rujnu 1993,^[8] a ubrzo je nakon toga i ubijen (10. 5. 1994) u tobožnjem pokušaju bijega prilikom prebacivanja u kninski zatvor. Unatoč tomu, pa i sudski dokumentiranim svjedočenjima drugih zatočenika da su ga u srpskom zatvoru fizički zlostavljali,^[9] Tilderovo je iznuđeno priznanje poslužilo kao uporište ne samo za optužbu 13 državljana Nizozemske nego i drugih pripadnika HV-a za zločine počinjene tijekom operacije Medački džep.^[10] Osnovni nedostatak optužbe leži u činjenici da osim Tildera nitko od pripadnika 1. nizozemske dragovoljačke postrojbe uopće nije bio u Medačkom džepu. Štoviše, već godinu i pol prije toga, nakon što je u ožujku 1992. postrojba u sklopu već spomenute demobilizacije stranih dragovoljaca rasformirana, većina se Nizozemaca vratila u svoju domovinu.

Unatoč tomu, dezinformacija se pronijela i izvan granica bivše Jugoslavije, ponajprije u Nizozemskoj. Tako su primjerice Reinier Kurpershoek i Ron Sluik 2000. snimili dokumentarni film Lovac na đavole (De Duiveljager), u kojem se Tildera predstavlja kao vojnika koji je „zaobilaznim putem završio u Hrvatskoj vojsci i na kraju sudjelovao u genocidu nad lokalnim srpskim stanovništvom 1993“.^[11] Film je prikazivan u nizozemskim kinima, a promovirali su ga i sami autori „kako bi svoju publiku naveli na razmišljanje o krivnji i nevinosti“.^[12]

Najteže je pak lažno optužene teretio feljton Krvoproliće u Medaku – rekonstrukcija jednog etničkog čišćenja Vele Ilibašić i Roba Siebelinka, koji je početkom 1997. objavljen u desetak nizozemskih novina. Dijelovi feljtona i danas su dostupni na mrežnim stranicama Dokumentaciono informacionoga centra Veritas.^[13]

U Hrvatskoj je tjednik Nacional 2002. objavio nekoliko članaka u kojima su se prenosile optužbe protiv J. Tildera.^[14] U tekstu Johannes Tilder – mrtvi krunski svjedok protiv Bobetka netočno se navodi kako je Tilder ubijen nekoliko mjeseci nakon davanja iskaza, koji se bez zadrške karakterizira kao „važan dokazni materijal haaškoga tužiteljstva“. Za razliku od toga u tekstu Norcu će se za Medački džep suditi u Hrvatskoj autor očigledno ima na umu upitnost dokaza dobivena zlostavljanjima ratnoga zarobljenika, no ipak navodi na mišljenje da bi Tilderov iskaz mogao bio točan: „Iako su svjedočenja zarobljenika uvijek upitna, Tilderovo svjedočenje ima priličnu dozu uvjerljivosti s obzirom na njegov položaj u ratu.“

Neistinite informacije o ratnim zločinima nizozemskih dragovoljaca sporadično su se pojavljivale u hrvatskim i srpskim medijima sve do travnja 2009, kad je Nizozemsko javno tužiteljstvo konačno odbacilo optužbe (istražni su se postupci provodili nekoliko puta), o čemu je izvijestilo i Nizozemsko ministarstvo obrane na službenim mrežnim stranicama (vidi ovdje).

Uoči konačnog odbacivanja optužbi Jutarnji list objavio je članak Nizozemci opet istražuju 13 plaćenika HV-a, u podnaslovu kojega je netočno ponovljeno da je riječ o „nizozemskim plaćenicima“ (u mrežnoj inačici članka podnaslova nema). U tekstu se navodi kako su tijekom operacije Medački džep optuženi Nizozemci bili pripadnici 9. gardijske brigade HV-a, iako je istodobno objavljena izjava pripadnika 1. nizozemske dragovoljačke postrojbe Raymonda van der Lindena da ni on ni itko od optuženih Nizozemaca nije u jesen 1993. boravio u Medačkom džepu, dokazujući pritom za sebe različitim potvrdama kako je u to vrijeme bio u Nizozemskoj.^[15] Ipak, u tekstu se korektno govori o strancima, a ne o plaćenicima te se navodi da, po Lindenovim riječima, nema dokaza da su nizozemski dragovoljci počinili ratne zločine. Informacije iz Jutarnjega lista prenosili su i neki srpski mediji i nevladine udruge, pa ih je tako, pod istim naslovom, prenio i Veritasov Bilten, izostavljajući one bitne, poput Lindenove izjave da optuženi Nizozemci uopće nisu bili u Medačkom džepu.^[16] Predsjednik Veritasa Savo Štrbac s neistinama o teškim ratnim zločinima nizozemskih dragovoljaca nastavio je i nakon odbacivanja optužbe.^[17]

Da je optužba za ratne zločine u Medačkom džepu zbog nedostatka dokaza odbačena, hrvatski mediji nisu prenijeli. To se danas može pročitati na mrežnim stranicama bosanskohercegovačkoga portala Mondo, koji se pak pozvao na Srnu, Novinsku agenciju Republike Srpske. U tekstu se također navodi da je lažnu optužbu protiv nizozemskih vojnika Nizozemskomu ministarstvu vanjskih poslova 1995. predao neki srpski diplomat.^[18]

Posljednjih godina u Hrvatskoj se na temelju novih iskaza i izvora uglavnom točno piše o stranim dragovoljcima, pa su postupno jenjale dezinformacije o njihovoj ulozi u Domovinskom ratu. Nerijetko im se izražava zahvalnost, ponajprije zbog nezavidnih okolnosti u kojima su se dolazili boriti na stranu slabijega, te ističe njihovo brojno stradavanje.^[19] Ne zaostaju u tom ni društvene mreže, prije svega Facebook stranice Zahvala stranim dragovoljcima Domovinskoga rata i Association of Foreign Volunteers of Croatian Homeland War 1991–1995, koje aktivno promiču njihovo djelovanje i čuvaju sjećanje na njih.^[20] Jednako tako ne skrivaju se ni podatci o neprimjerenim postupcima nekih stranih dragovoljaca.^[21]

Mediji u Srbiji te BiH povremeno pak objave tekst o „plaćenicima“ i „psima rata“ u hrvatskim postrojbama. Tako se primjerice 2019. na mrežnim stranicama Al Jazeere u tekstu Ko su bili strani plaćenici HVO-a? pomoću netočnih i djelomično točnih podataka tvrdi da su strani dragovoljci u redovima HVO-a i HV-a bili plaćenici podijeljeni u kategorije: „slobodni strijelci, avanturisti, kriminalci i psihopate ili profesionalni vojnici, produžene ruke svojih vlada, armija i obavještajnih službi“, pritom skloni kriminalu i činjenju ratnih zločina. Autor teksta izjednačio je ulogu sviju stranih državljana u ratnim sukobima na prostoru BiH, sugerirajući pritom kako se medijski pratila jedino uloga mudžahedina u Armiji BiH, odnosno pravoslavaca u Vojsci Republike Srpske, dok strance, „pse rata“, u redovima HV-a i HVO-a mediji ne tematiziraju na isti način. Potom je dezinformacijama konstruirao stajalište kako je hrvatski vojni vrh, u suradnji s obavještajnim službama i vladama zemalja „plaćenika“, organizirano slao strance u rat na bosanskohercegovački teritorij. Članak je slikovno popraćen dijelovima dokumenta u kojem se navode inkriminirajuće informacije o nizozemskim dragovoljcima koji nisu bili pripadnici HVO-a i kojima je desetljeće prije objave teksta skinut teret neistinitih optužbi za ratne zločine u operaciji Medački džep.^[22] Tekst su prenijeli i drugi bosanskohercegovački portali, navodeći Al Jazeeru kao izvor.^[23]

Na sličan način neistinite optužbe i prije su objavljivali tamošnji portali. Tako je saff.ba 2017. objavio tekst Psi rata Hrvatskog vijeća odbrane (inače objavljen 2006. u tiskanoj inačici magazina), autor kojega je strane dragovoljce tretirao kao ratne zločince, dočim je mudžahedine držao zaslužnima za obranu cjelovitosti BiH: „Nažalost, u bosanskohercegovačkom eteru ima mjesta samo za priče o mudžahedinima i njihovom učešću u odbrani Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Umjesto da se proganjaju oni koji su rušili BiH i činili nezapamćene zločine nad Bošnjacima, na snazi je progon onih koji su svoje živote ugradili u temelje odbrane BiH od zločina.“^[24]

Treba također istaknuti da se u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkim medijima znaju pojaviti i tekstovi koji se temelje na provjerenim izvorima i koji poštuju istraživačku metodologiju, izbjegavajući tendencioznost i senzacionalizam.^[25]

Na tragu je to globalnoga trenda u kojem se od početka ruske agresije na Ukrajinu promijenio medijski narativ, a i stajalište međunarodne zajednice o stranim državljanima dragovoljcima u ratnim sukobima. Samo tri dana nakon masovne ruske invazije (24. 2. 2022) ukrajinska je vlada, na zahtjev predsjednika Volodimira Zelenskog, ustrojila Međunarodnu legiju teritorijalne obrane Ukrajine ili Ukrajinsku legiju stranaca. Iako neki mediji, posebno oni skloniji ruskoj strani, i dalje ustraju u narativu o „plaćenicima“, najveći dio njih govori o stranim dragovoljcima, pokušavajući istražiti motive njihova uključivanja u ratove drugih država, ako ti motivi nisu uvjetovani financijskom korišću.^[26] Na isti se način uloga dragovoljca u hrvatskim obrambenim snagama još 2012. prema Niru Arielliju mogla razumjeti kao dio „osobne potrage za smislom, prijateljstvom i osnaživanjem“.^[27]

Tomislav Šulj