Počevši od kolovoza 1990, srpska se pobuna u Hrvatskoj ubrzano širila područjima na kojima je u većini živjelo srpsko stanovništvo, pa tako i na Banovini i okolnom području. Na sisačkom je području većinsko srpsko stanovništvo pojedinih mjesnih zajednica u prosincu 1990. organiziralo referendum za njihovo izdvajanje iz sastava prijeratne općine Sisak te pripajanje susjednim, većinski srpskim općinama Petrinja i Kostajnica. Te su mjesne zajednice početkom svibnja 1991. pristupile Srpskoj autonomnoj oblasti Krajini, proglašenoj u Kninu 21. prosinca 1990. Naoružani dio lokalnoga srpskog stanovništva potpomognut postrojbama Jugoslavenske narodne armije okupirao je dio sisačke općine, a izravna agresija na sam grad započela je potkraj ljeta 1991. te je trajala sve do sklapanja primirja u Sarajevu početkom siječnja 1992.^[1]

U okolnostima izravne ratne ugroze u Sisku, u kojem je prije izbijanja sukoba živjela znatna srpska manjina,^[2] pojedini pripadnici Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske iz različitih su motiva proveli više akcija u kojima su ubijeni ili nestali lokalni Srbi, a o točnom se broju i danas vode polemike.

U javni je prostor pitanje srpskih žrtava stradalih u Sisku i okolici snažnije ušlo 2002, kad je u časopisu Hrvatska ljevica objavljen članak Dossier: zločini u Sisku, u sklopu kojega je donesen poimeničan popis sa 107 žrtava stradalih u drugoj polovici 1991. i prvoj polovici 1992, uz naglasak da on „ni izdaleka nije potpun“. U članku se navodi i da postoji još jedan „spisak od nekoliko stotina imena onih koje su rodbina i znanci naveli kao nestale“.^[3] Spomenuti je broj – unatoč očito manjkavoj metodologiji prikupljanja podataka o stradalima, zbog čega je njihov identitet i okolnosti smrti, odnosno nestanka bilo vrlo teško provjeriti – preuzelo više tiskanih i digitalnih medija, kako hrvatske, tako i srpske provenijencije, pa se s vremenom ustalio kao vjerodostojan podatak, odnosno činjenica. Tako se, primjerice, navedeni broj i danas spominje na mrežnim stranicama hrvatske Wikipedije o ubojstvima Srba u Sisku 1991. i 1992,^[4] a prenio ga je i portal Novosti 2020. u feljtonu Krvavi Sisak 1991.^[5] U pojedinim srbijanskim medijima taj je broj i višestruko uvećan, pa tako portal Blic govori o gotovo 611 ubijenih srpskih civila u Sisku 1991.^[6]

Popis iz Hrvatske ljevice sa 107 sisačkih srpskih žrtava rata spominje se i u članku Sisak 1990.–1991.: ratni zločini nad Srbima, jedinom znanstvenom radu koji je dosad obradio tu tematiku, iako se u samom radu poimence ne navodi više od 24 ubijenih i nestalih civila srpske nacionalnosti.^[7] Na mrežnim stranicama Srpskoga narodnog vijeća u prilogu Ratni zločini nad Srbima 1991.–1995. donosi se pak popis za koji se navodi da ga je sastavio Forum za ljudska prava iz Siska, a koji se od popisa Hrvatske ljevice razlikuje samo po tome što na kraju donosi podatke o dodatnih petero žrtava. Za razliku od popisa stradalih sisačkih Srba u medijima, popis Srpskoga narodnog vijeća sadržava kritičku dimenziju, odnosno njegovi su navodi temeljitije istraženi. Na taj se način došlo do 64 potvrđene srpske žrtve iz Siska, dok za preostale osobe s popisa nije bilo moguće pouzdano utvrditi ili identitet ili okolnosti stradavanja, a u većini slučajeva oboje od navedenoga.^[8]

Najposlije, u sudskom postupku koji je 2012–2013, zbog optužbi za ratne zločine protiv civilnoga stanovništva te ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, vođen protiv ratnoga zamjenika zapovjednika Policijske uprave Sisak Vladimira Milankovića i pripadnika specijalne jedinice policije Vukovi Drage Bošnjaka – istragom je isprva bio obuhvaćen i ratni načelnik sisačke policije Đuro Brodarac, koji je preminuo 2011 – imenom i prezimenom navedeno je 25 ubijenih i nestalih Srba tijekom druge polovice 1991. te u prvoj polovici 1992. u Sisku i okolici.^[9]

Imajući u vidu znatna odstupanja u navođenju broja stradalih, a i proturječja između tvrdnji o broju stradalih i potvrđenih žrtava postavlja se pitanje koji je stvaran broj stradalih srpskih civila u početcima agresije na Sisak.

Provjera za potrebe ovoga članka načinjena je prema podatcima kojima raspolaže Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata, koji u sklopu projekta Izravni demografski gubici Republike Hrvatske od 1991. do 1995. godine vodi popis smrtno stradalih i nestalih osoba tijekom Domovinskoga rata. Pri izradbi popisa Centar se služi svim o tom raspoloživim izvorima različitih hrvatskih institucija (Ministarstva hrvatskih branitelja – Uprave za zatočene i nestale, Ministarstva unutarnjih poslova, Državnog odvjetništva) te arhivskim gradivom Republike Srpske Krajine.

Provjerom su prije svega utvrđene manjkavosti popisa Hrvatske ljevice, koji poimenično navodi najveći broj stradalih sisačkih civila srpske nacionalnosti i na koji se, kako je navedeno, uglavnom pozivaju ili ga prenose i drugi napisi o toj tematici. Tako se primjerice u njemu navode podatci o dvjema žrtvama stradalima 1994. i 1996, dakle izvan vremenskog okvira o kojem se u popisu govori, pod nadasve upitnim okolnostima, te podatci o žrtvi koja je zapravo bila hrvatski branitelj, a prema dokumentaciji kojom raspolažu hrvatske institucije poginula je u izravnom sukobu sa srpskim pobunjenicima. Također, jedan je civil izgubio život u selu Trnjani (Staro Selo) tijekom borbi hrvatskih snaga i srpske paravojske, pa je njegova smrt posljedica lokalnih sukoba, a ne namjernog ubojstva. Nadalje, Hrvatska ljevica na popis žrtava uvrstila je i 17 osoba koje su poginule u borbama s pripadnicima hrvatskih postrojbi na privremeno okupiranom teritoriju u okolici Siska (primjerice u selima Kinjačka, Bestrma, Blinjska Greda, Blinjski Kut, Staro Selo i Brđani Kosa) za koje u arhivskom gradivu Republike Srpske Krajine postoje podatci o pripadnosti srpskim paravojnim postrojbama, odnosno Teritorijalnoj obrani Krajine. Usto, za mnoge se žrtve s popisa uopće ne navode informacije prijeko potrebne za provjeru i potvrdu identiteta, poput nadnevka rođenja, imena oca ili posljednjega prebivališta. Slična je situacija i s okolnostima stradanja, gdje se često spominju izjave o navodnoj smrti ili navodnim svjedocima smrti pojedinih žrtava.^[10]

Uvidom u popis smrtno stradalih i nestalih osoba koji vodi Hrvatsko memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i koji se s obzirom na izvore na koje se oslanja može držati najpotpunijim i najpouzdanijim o spomenutoj tematici, dolazi se do podataka o 48 ubijenih i nestalih Srba u Sisku i bližoj okolici u drugoj polovici 1991. te u prvoj polovici 1992. Za svaku od tih žrtava nepobitno su utvrđeni identitet i okolnosti stradavanja, kao temeljni kriteriji pouzdane identifikacije. Zbog nedostatka dodatnih vjerodostojnih izvora te protoka vremena mogućnost da je broj stradalih veći od 48 vrlo je malena.

Slaven Ružić