U povodu održavanja izložbe Efemeris – legat Dejana Medakovića u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu (studeni 2025)^[1] u medijima su se pojavili članci u kojima se nastojao pojasniti utjecaj obitelji Medaković u hrvatskoj povijesti. Tako su objavljene i obavijesti o političaru Bogdanu Medakoviću (Novi Sad, 1854 – Beč, 1930), inače djedu srpskoga povjesničara umjetnosti i akademika Dejana Medakovića. Riječ je o jednoj od ključnih osoba Srpske samostalne stranke, a preko nje i jednoj od istaknutijih figura u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, koji je od 1880-ih do sloma Austro-Ugarske Monarhije imao zapaženu ulogu u hrvatskoj politici. Osobito se njegov utjecaj ogledao u položaju predsjednika Hrvatskoga sabora (Sabora Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije). Upravo je u kontekstu opisa toga dijela njegova životopisa izneseno nekoliko tvrdnji koje ne odgovaraju povijesnim činjenicama.

Političar i negdašnji potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević iznio je u razgovoru za tjednik Express podatak, koji je prenio i mrežni portal Novosti, da je Bogdan Medaković bio 12 godina predsjednik Hrvatskoga sabora.^[2]

Novine 24 sata donijele su nešto drukčiji podatak:

„Njegov djed, Bogdan Medaković, bio je istaknuti politički vođa Srba u Hrvatskoj u vrijeme Austro-Ugarske, predsjednik Srpske samostalne stranke te predsjednik Hrvatsko-srpske koalicije i Hrvatskog sabora od 1908. do 1918. godine“.^[3]

O Medakovićima je pisano i u dnevniku Večernji list. Prvo je bio objavljen članak u kojem se o Bogdanu Medakoviću može pročitati ista rečenica kao u 24 sata.^[4] Dan poslije članak je objavio i povjesničar i negdašnji potpredsjednik Hrvatskoga sabora Ivan Tepeš, osvrćući se na Bogdana Medakovića s nešto više podataka:

„Djed Bogdan bio je odvjetnik i političar te jedan od imućnijih ljudi u Zagrebu toga doba. Od 1896. do 1909. bio je predsjednik Srpsko-pravoslavne općine u Zagrebu, jedan od osnivača Srpske banke u Zagrebu, a uz Svetozara Pribičevića bio jedan od čelnih ljudi Hrvatsko-srpske koalicije. Godine 1883. izabran je za zastupnika u Hrvatski sabor, a od 1906. do 1918. obnašao je dužnost njegova predsjednika, i sa te dužnosti proglasio prekid državno-pravnih veza s Austrougarskom monarhijom, u čijem je sastavu Hrvatska do tada bila.“^[5]

Sličnim su tragom išli i neki drugi autori iz akademske zajednice. Tako je sam Dejan Medaković za djeda zapisao da je na dužnosti predsjednika Hrvatskoga sabora bio od svibnja 1906. i da je na njoj ostao „sve do 1918. godine“.^[6] Srpski povjesničar i akademik Vasilije Krestić napisao je natuknicu o Bogdanu Medakoviću u Srpskom biografskom rečniku, u kojoj se pak navodi da je predsjednikom Sabora postao 1906. i da je na tom položaju bio „do svršetka rata 1919“.^[7] Međutim, i podatci o 1918, koju kao završnu godinu saborskoga predsjedničkog mandata spominje i većina drugih autora, i o 1919, neobični su. Hrvatski je sabor naime formalno postojao do izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. Ukazom regenta Aleksandra od 28. studenoga 1920. službeno su raspušteni sabori koji su djelovali za Austro-Ugarske. U tom je kontekstu ban Matko Laginja uputio 30. studenoga pismo predsjedniku Sabora Medakoviću u kojem ga obavještava o raspuštanju Sabora, odnosno da o tome činu obavijesti sve članove Sabora, a da sve saborske prostorije i osoblje, uključujući ravnatelja saborske pisarne „ostanu u sadanjem stanju“.^[8]

Zbog nepodudarnosti podataka u ovom se članku provjerava koliko je dugo Medaković doista bio predsjednik Hrvatskoga sabora te jesu li točne i neke druge iznesene informacije iz njegove političke biografije.

Prvo treba istaknuti da je Medaković za zastupnika u Hrvatskom saboru, što je bio preduvjet da može biti kandidiran i izabran za saborskoga predsjednika, biran sedam puta. Prva dva izbora, 1883. i 1884, ostvario je u izbornoj jedinici Srb, uspostavljenoj neposredno nakon ukinuća Vojne krajine i ponovnoga sjedinjenja toga područja s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Na prvima je nastupao kao izvanstranački kandidat („neutralac“), a na drugima kao član vladajuće Narodne stranke.^[9] Zatim je biran za saborskoga zastupnika na svim izborima koji su se održavali od 1906. do 1913, i to uvijek u izbornoj jedinici Plaški kao član Srpske samostalne stranke u sastavu Hrvatsko-srpske koalicije.

Medaković je prvi put bio za predsjednika Hrvatskoga sabora izabran 1906. Prvotno je 4. svibnja te godine osvojio mandat u izbornoj jedinici Plaški. Izbor za predsjednika Sabora održan je 14. svibnja na trećoj saborskoj sjednici.^[10] Tom je prigodom izabran s 49 glasovnica od 95 predanih. Za prvoga je potpredsjednika izabran Mile Starčević, a za drugoga Mirko Grahovac. Takav raspored posljedica je dogovora Hrvatsko-srpske koalicije, koja je u svoje ime predložila Medakovića, te Starčevićeve hrvatske stranke prava (zvane i Frankovačka stranka), iz sastava koje je dolazio M. Starčević, i Hrvatske stranke prava, čiji je kandidat bio Grahovac. Dogovor je bio nužan jer bez njega dotadašnja oporba ne bi stekla većinu u Saboru s obzirom na to da je najveći broj mandata na tim izborima dobila Narodna stranka, koja je i u proteklom razdoblju dominirala na izborima (tzv. mađaronska većina). U tom je sazivu Medaković također bio izabran u zajednički hrvatsko-ugarski sabor sa sjedištem u Budimpešti, gdje se redovito pojavljivao kao član hrvatskog izaslanstva u Donjem domu.

Na položaj predsjednika Hrvatskoga sabora izabran je i u sljedećem saborskom razdoblju. Medaković je 28. veljače 1908. u Plaškom ponovo osvojio saborski mandat, nadmoćno pobijedivši pravaškoga (frankovačkoga) protukandidata. Na tim je izborima Hrvatsko-srpska koalicija ostvarila uvjerljivu pobjedu (56 od 88 saborskih mjesta) i zbog toga joj nisu bili potrebni pregovori oko sastava Predsjedništva Sabora kao u prethodnom sazivu. Prva sjednica Sabora održana je 12. ožujka, vodio ju je najstariji član Sabora, tzv. dobni predsjednik, Erazmo Barčić stariji. Na njoj se prema tradiciji nije biralo predsjedništvo Sabora, nego su izabrani članovi pet sekcija sa zadaćom potvrđivanja izabranih zastupnika. Međutim, dva dana poslije održana je druga saborska sjednica, na kojoj je pročitan kraljev reskript (naredba ili otpis) kojim je do daljnjeg odgođen rad Sabora. Treća sjednica sazvana je tek nakon više od dvije godine. Tako je Medaković za predsjednika Sabora izabran tajnim glasovanjem na četvrtoj sjednici, održanoj 19. ožujka 1910, s 57 glasova. Za potpredsjednike su bili izabrani Pero (Petar) Magdić i Mirko Grahovac, obojica pristaše Hrvatsko-srpske koalicije iz redova Hrvatske stranke prava.^[11] Taj je saziv trajao do 22. kolovoza 1910, kad je Sabor zaključio rad.

Nakon saborskih izbora u listopadu 1910. Medaković nije ponovno postao predsjednikom Sabora. Iako je iznova osvojio mandat u Plaškom 28. listopada bez protukandidata, Hrvatsko-srpska koalicija dobila je znatno manje od polovice saborskih mandata, izgubila potporu bana Nikole Tomašića i nije mogla računati na parlamentarnu premoć. Tako je na trećoj sjednici Sabora, održanoj 22. prosinca 1910, za njegova predsjednika izabran Dragutin Neuman(n) s 43 glasa, a za potpredsjednike Franjo Papratović i Benjamin Šuperina.^[12] Prva su dvojica bili predstavnici Stranke narodnoga napretka, iza koje je stajao ban Tomašić, a treći je pripadao Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci pod vodstvom braće Radić, koja je također bila u sporazumu s banom. Štoviše, Medaković na tim izborima nije bio niti predložen za Predsjedništvo Sabora jer je Hrvatsko-srpska koalicija za predsjedničko mjesto nominirala grofa Miroslava Kulmera, znajući da u danim okolnostima ne može računati na povoljan rezultat. U tom sazivu Medaković nije biran ni za člana zajedničkoga hrvatsko-ugarskog sabora.

Nakon izbora 1911, održanih od 15. do 18. prosinca, Medaković nije mogao biti izabran za predsjednika Sabora jer on nije ni bio konstituiran s obzirom na to da ga je kralj ukazom od 25. siječnja 1912. prijevremeno raspustio. I mimo bi toga teško mogao biti izabran zbog izbornih rezultata i tadašnjeg odnosa Hrvatsko-srpske koalicije prema banu Tomašiću. Prema izbornim rezultatima Hrvatsko-srpska koalicija osvojila je još manje mandata nego na prethodnim izborima, dok su znatan skok ostvarili pravaši, koji su na te izbore izašli s jedinstvenom listom.

Najposlije, nakon što su 16. prosinca 1913. održani posljednji izbori u Austro-Ugarskoj, Medaković je za predsjednika Sabora izabran s 58 glasova na drugoj saborskoj sjednici, koja je započela 27. prosinca u 19 sati i 28 minuta, a završila u 3 sata ujutro 28. prosinca. Za potpredsjednike su izabrani Pero Magdić i Edo (Edmund) Lukinić, obojica članovi Hrvatsko-srpske koalicije.^[13] Posljedica je to rekordnoga rezultata Koalicije na saborskim izborima, s više od polovice osvojenih saborskih mandata (47 od 88). Medaković je funkciju službeno obnašao do sloma Monarhije. Sva tri člana Predsjedništva saborsku su adresu kralju predali 27. ožujka 1914. u dvorcu Schönbrunn, izrazivši vjernost i odanost prijestolju i vladaru. U sazivu 1913–1918. Medaković je ponovo izabran i za člana hrvatskog izaslanstva u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru, ali u Gornji dom ili Velikašku kuću. Za toga predsjedanja izbio je Prvi svjetski rat. Posljednja prijeratna sjednica održana je 13. srpnja 1914. pod njegovim predsjedanjem, a zatim je kralj u Bad Ischlu 22. srpnja u novonastalim prilikama donio odluku o odgodi Sabora. Prva sljedeća sjednica održana je 14. lipnja 1915, no kralj je reskriptom od 4. srpnja 1915. iznova odgodio rad Sabora, koji je nastavio zasjedati 20. prosinca 1915. U tom je razdoblju Medaković bio pod nadzorom vlasti i nije se pojavljivao u sabornici.^[14] U isto je vrijeme dio srijemskih Srba bio interniran na njegovu veleposjedu u Rakitju (u kotaru Samobor). Naime, Medaković je tijekom ljeta 1914. boravio u Opatiji, gdje je u srpnju uhićen zbog održavanja veza s ratnim neprijateljima. Vojne vlasti držale su da je bio povezan s organizacijama u Srbiji koje su zagovarale velikosrpske ciljeve te da je bio u doticaju sa srbijanskim državnim vrhom. Prema nekim izvorima Medaković je uoči nastavka zasjedanja Sabora ponudio ostavku, ali je vodstvo Hrvatsko-srpske koalicije odbilo tu mogućnost, pa je on uz potporu bana formalno ostao predsjednikom Sabora, ali nije dolazio na saborske sjednice.^[15] Od 14. prosinca 1916. Sabor je ponovo zasjedao, a i Medaković se vratio na položaj saborskoga predsjednika, ali nije redovito nazočio sjednicama održanima 1917. i 1918. U Sabor se vratio neposredno nakon smrti Franje Josipa I. i dolaska na vlast Karla I. (IV.), koji je olabavio stegu prema svima onima koje je vlast držala nelojalnima prema Monarhiji. Medaković je bio u hrvatskom izaslanstvu koje je otišlo na pogreb Franje Josipa I. u Beč, ali nije bio u izaslanstvu na Karlovoj krunidbi u Budimpešti. U prilog njegovu povratku u Sabor išlo je i imenovanje Antuna Mihalovicha za bana, s kojim je nakon Prvoga svjetskog rata nakratko politički surađivao i zajedno u Zagrebu izdavao list Narodno djelo.^[16] Medaković je pri kraju rata prihvatio sazvati i voditi izvanrednu sjednicu Sabora 29. listopada 1918, ujedno i posljednju, 256. u sazivu 1913–1918, na kojoj je proglašeno razrješivanje državnopravnih veza s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom. Sjednicu je zaključio riječima: „i tim držim, da je današnja svečana, historijska sjednica iscrpljena, pak predlažem, da se ova sjednica zaključi, a naredna da se održi u vrijeme, kada to potrebe uzištu“.^[17] Prema saborskom položaju bio je i član Narodnoga vijeća SHS-a te je sudjelovao u radu njegova Središnjeg odbora.^[18] Međutim, nije bio član Predsjedništva Narodnoga vijeća SHS-a. Iz redova Hrvatsko-srpske koalicije na mjesta potpredsjednika Predsjedništva Narodnoga vijeća SHS-a i Središnjeg odbora izabran je Svetozar Pribićević.

Vodeći računa o sazivima Sabora, može se utvrditi da je Medaković dužnost predsjednika Sabora stvarno obavljao nešto kraće od četiri godine i to u trima sazivima (1906–1908, 1908–1910. i 1913–1918). U svakom slučaju, njegovo predsjedanje ne može se promatrati u kontinuitetu, nego treba uzeti u obzir i prekide, bilo da nije bio izabran za predsjednika Sabora u nekom od saziva, bilo da nije bio u mogućnosti obavljati tu funkciju, bilo da je Sabor samo formalno postojao.

Nakon Prvoga svjetskog rata Medaković nije imao istaknutu političku ulogu. Bio je među zastupnicima Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu. Prvo je pristupio Demokratskoj stranci, ali je iz nje istupio u svibnju 1919. Zatim je 1920. prešao u redove Narodne radikalne stranke. Umro je u bečkom sanatoriju 11. svibnja 1930, a pokopan je na mirogojskom groblju uz visoke državne počasti.

Ni podatak iz nekih medijskih napisa da je Medaković bio predsjednik Hrvatsko-srpske koalicije nije točan jer takav položaj nije postojao. Koalicija je bila savez stranaka, od kojih je svaka imala svojega predsjednika, dok su u Saboru imali zajednički Klub. U prvom sazivu Sabora u kojem je bila zastupljena taj je Klub imao dva predsjednika: Grgu Tuškana i Bogdana Medakovića. Poslije su se javljala druga imena na čelu Kluba, odnosno njegova Egzekutivnog odbora, pa je tako 1908–1911. na njegovu čelu bio Vladimir Nikolić-Podrinski, uoči rata Tuškan, a za Prvoga svjetskog rata Aleksandar Badaj.^[19]

Dvojbena je i ocjena da je Medaković bio politički vođa hrvatskih Srba u Austro-Ugarskoj. Srbi na području banske Hrvatske imali su tada dvije stranke: Srpsku samostalnu stranku i Narodnu radikalnu stranku. Činjenica je da je prva bila znatno jača po broju osvojenih mandata u Hrvatskom saboru, ali je druga imala razvidno bolje rezultate na području Srijemske županije, tako da nije moguće govoriti o jednom vođi naroda. Izvori i povijesna literatura tako ga ne nazivaju, štoviše, više se kao operativni predvodnik hrvatskih Srba spominje tajnik Srpske samostalne stranke Svetozar Pribićević, koji će se upravo s krajem Prvoga svjetskog rata i u Kraljevstvu/Kraljevini SHS pokazati kao glavni predstavnik, pa i simbol srpske politike na području banske Hrvatske. Uz njega se do 1918. naglašavala i uloga Dušana Popovića, još jednoga člana Srpske samostalne stranke kojega se držalo za jednog od najaktivnijih i najinteligentnijih članova Hrvatsko-srpske koalicije^[20] te uglednim političarom.

Zaključno: Bogdan Medaković za zastupnika u Hrvatskom saboru biran je sedam puta, a dužnost njegova predsjednika obavljao je u trima sazivima (1906–1908, 1908–1910. i 1913–1918), no aktivno sveukupno nešto manje od četiri godine, a ne 12 ili više godina, kako se može pročitati u nekim medijima. Nije pak bio predsjednik Hrvatsko-srpske koalicije jer taj položaj nije ni postojao.

Stjepan Matković