Cata Dujšin još je za života (1897–1994) stekla status slavne slikarice i jedne od najpoznatijih hrvatskih umjetnica 20. st. Rođena je kao Katica (Katarina) Gattin, a nakon udaje za glumca Dubravka Dujšina služila se imenom Cata. U izvorima se najčešće vodila kao Cata Gattin-Dujšin i Cata Dujšin-Ribar (za političara Ivana Ribara vjenčala se nakon smrti prvoga supruga), no na svojim se slikama potpisivala isključivo kao Cata Dujšin. Studirala je 1917–1921. na Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (danas Akademija likovnih umjetnosti), a poslije se usavršivala u Louvreu u Parizu proučavajući i kopirajući stare majstore te u Vladimira Becića u Zagrebu. Tematski je ponajprije bila vezana uz mediteranske motive (stare dalmatinske kuće, stabla maslina, barke), iako se društveno etablirala kao profesionalna slikarica građanskih portreta.

U gotovo svim njezinim biografijama netočno se navodi da je privatnu slikarsku školu V. Becića polazila između 1923. i 1925. te da joj je stoga opus temeljno određen njegovim utjecajem. No pomniji uvid u dokumentaciju i kritičke prikaze njezinih samostalnih izložbi otkriva da je Cata Dujšin u Becića učila između 1933. i 1935, dakle desetak godina nakon onoga što navodi većina povijesnoumjetničke literature i nakon što se slikarski već bila afirmirala. U standardiziranom upitniku koji su ispunjavali hrvatski likovni umjetnici, pod 4. točkom, gdje se traži informacija o usavršivanjima, Cata Dujšin navela je: „kod Becića 1933–1935“. Uz upitnik, umjetnici su bili zamoljeni napisati i svoje kraće autobiografije, a ona je u svojoj napisala: „Godine 1931. prvi sam put smogla sredstava da posjetim Pariz, gdje sam u Luvru kopirala stare majstore i usavršaval[a] sam se u restauriranju starih slika. Po povratku sam dvije godine radila u atelije[u] prof. Becića.“^[1] S druge strane, niti jedan od prikaza njezinih prvih samostalnih izložbi u Zagrebu i Splitu 1927. ne spominje Becića kao njezina učitelja,^[2] što bi bez dvojbe bilo za očekivati da je u njega učila nekoliko godina prije.

To potvrđuje i činjenica da se kao njezin učitelj Becić spominje u osvrtima na njezine nove izložbe u Zagrebu i Splitu 1935, koje je i priredila kako bi javnosti pokazala djela nastala kao rezultat netom završenog usavršivanja. Većina tadašnjih osvrta navodi kako je ostala stvaralački samosvojna u odnosu na učitelja. Primjerice, Slavko Batušić ističe kako je Becić „postao dobar vodič razvoja njena neospornog talenta, ali nikad toliko imperativan, da bi je podvrgnuo svome utjecaju“,^[3] Ljubimka Draškić da je radila „kod našeg poznatog umetnika Vladimira Becića, gde je stekla sigurnost i samostalnost u slikarskom izražavanju“,^[4] Jelka Perić da ne slijedi pravila jedne škole, da njezin rad odaje individualističke crte te da joj Becić „priznaje serioznost“ i s ponosom je naziva „svojom učenicom“,^[5] a Ivo Šrepel da je rijetka među hrvatskim slikaricama koja ima izražajnu individualnost i pokazuje volju „da se otrese konvencijonalnosti i da podje svojim putem“, napominjući samo za jednu sliku mrtve prirode da je riječ o „Beciću rađenom ženskom rukom“.^[6]

Među odreda afirmativnim člancima izdvaja se nešto kritičkiji prikaz Slikarske izložbe, u kojem je Vladislav Kušan iznio tezu da je Cata Dujšin sljedbenica svoga učitelja, ali „bez one organske povezanosti s gledanjem i dubljeg shvaćanja njegove prasnage i bujnosti“. Za neke njezine slike naglasio je, kao i Šrepel, da su Becićeva platna izvedena ženskom rukom te da u njima „muževna superiornost oblikovanja nije izražena“, pa su temperament i zamah u stvaranju shvaćeni „kao površnost modeliranja i nepotpuna izdiferenciranost forme“, ocijenivši najposlije kako je nova izložba pokazala „tehnički napredak i djelomično formiranje umjetničke fizionomije“, ali da „vješto se povoditi za tuđim bojama i formama još nije umjetnost“.^[7] Da od toga nije puno napredovala naveo je i nekoliko godina poslije u osvrtu na izložbu Kluba likovnih umjetnica, koju je općenito proglasio neuspjelom, uočavajući na njoj dosta neukosti, nenadarenosti i neukusa.^[8] Riječ je o jednom od rijetkih članaka s negativnom ocjenom neke od izložbi Kluba, izuzevši kritički intonirane osvrte slikara Jerolima Miše i Ljube Babića, koji su ih grubo napadali i ismijavali.

Budući da je za potrebe ove provjere konzultirano 26 članaka napisanih od 1927. do 1940. te da se u samo njih pet, nastalih isključivo nakon 1935, spominje Becić kao učitelj Cate Dujšin, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti kako su navedeni Kušanovi članci postali glavnim osloncem kasnijega nepovoljnog vrjednovanja njezina opusa.

Neprijeporni povijesnoumjetnički autoritet Grgo Gamulin u svojoj je kanonskoj knjizi Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća (1987) Cati Dujšin posvetio neveliko poglavlje, koje je, baš kao i Kušan, oblikovao oko ideje da je njezino slikarstvo određeno oblicima i stilom njezina učitelja V. Becića, iako nigdje izrijekom nije naveo godine toga podučavanja. Istaknuo je da je od njega preuzela vješt potez, koji se u ženskoj ruci pretvorio „u nježnu igru punu krzmanja i precioznosti, a njegova boja u lazure i tražene prozirnosti“.^[9]

Netočni se podatci o učenju Cate Dujšin u Becićevoj školi prvi put javljaju 1988. u monografiji Cata Dujšin Ribar Josipa Depola, gdje se na jednom mjestu navodi da je to bilo 1923–1924, a na drugom 1924–1925. Na temelju toga autor je ocijenio kako je „bezrezervno“ preuzela ne samo „radnu metodu svoga pedagoga, već i njegov način slikanja“ te da je taj potpuni becićevski utjecaj bio još godinama prepoznatljiv, što je oprimjerio u tom smislu najtipičnijim platnom Dva dječaka iz 1923. te slikama nastalim između 1925. i 1929.^[10]

No već u toj monografiji pronalaze se dokazi koji također opovrgavaju tezu da je Cata Dujšin u Becića učila u prvoj polovici 1920-ih. Naime, Depolo je na mjestima gdje se spominje taj tečaj naveo da ga je polazila s Martom Erlich i Boženom Vilhar, a iz njihovih je životopisa vidljivo da su one u Becića učile 1929–1934, odnosno 1930–1931.^[11] Potvrđuju to i portreti Marte Ehrlich koje su 1934. izradili V. Becić (Portret slikarice M. E.)^[12] te Cata Dujšin (Portret Marte Ehrlich).^[13] Na posljednjem je portretu umjetnica i prikazana kako slika.

Netočan podatak da je Cata Dujšin u Becića učila u prvoj polovici 1920-ih vjerojatno je rezultat krivoga spoja činjenica da je u njega učila i da je njihovo slikarstvo 1920-ih stilski srodno. No Vladimir Becić bio je jedan od pionira moderne likovne umjetnosti u Hrvatskoj i jedan od prvih koji je iz Pariza na hrvatsku likovnu scenu donio poetiku cézanneizma,^[14] što je 1920-ih utjecalo na zaokret prema inačicama neorealizma – magičnoj, socijalnoj ili klasičnoj. Becić, a i glavnina onodobnih likovnih umjetnika (Anka Krizmanić, Karlo Mijić, Jerolim Miše, Oton Postružnik, Ivo Režek, Zlatko Šulentić, Vladimir Varlaj), pa tako i Cata Dujšin, slikali su pretežno u okvirima magičnoga realizma, stoga je njihova stilska srodnost zapravo rezultat aktualnosti i djelovanja u skladu s dominantnim smjernicama likovnoga trenutka, a ne mentorskog utjecaja.

Taj faktografski nesporazum do danas ponavljaju gotovo sve studije o njoj, mahom u katalozima izložbi,^[15] a recentno se mogao pronaći u njezinoj kratkoj biografiji na zidnom panou izložbe Jedna za sve – sve za jednu. Klub likovnih umjetnica 1927.–1940. koja je bila postavljena u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2024. u organizaciji Muzeja za umjetnost i obrt te u članku Cata Dujšin – gorčina i slast života na portalu VoxFeminae.^[16] Njegova je pak dalekosežna posljedica to što je utjecao da se njezin rad u povijesnoumjetničkoj recepciji vrjednuje kao neautentičan, neizvoran i nesamosvojan, pa se u sintezama i pregledima hrvatske umjetnosti Cata Dujšin uglavnom ne spominje. Tako se i njezin opus, vrstan primjer magično-realističkih tendencija, ne spominje čak ni u inače uzornoj knjizi Realizmi dvadesetih godina u hrvatskom slikarstvu, u kojoj Ivanka Reberski revalorizira tadašnje neorealističke inačice koje su dominirale u hrvatskom slikarstvu.^[17]

Istinsku kritičku revalorizaciju slikaričina opusa donijela je tek Leonida Kovač u katalogu izložbe Catino 20. stoljeće, održane u Muzeju grada Zagreba 2023–2024, zaključivši kako „Cata Dujšin nije feminizirala tehniku ni jednog od svojih učitelja, nego je svoje slike artikulirala mimo imperativnog cézanneizma i eventualne uzore pronalazila drugdje“, primjerice u djelima pionirke avangarde Marie Laurencin.^[18]

Cata Dujšin samo je jedan od primjera kako nedostatna biografska i stvaralačka istraženost može utjecati na nepravedno vrjednovanje umjetničkoga djela, a posljedično i na izostavljanje iz povijesnoumjetničkoga kanona.

Ana Šeparović