Kako je učenje Cate Dujšin u Vladimira Becića utjecalo na vrjednovanje njezina opusa?
U članku se razmatra koju je ulogu u vrjednovanju opusa slikarice Cate Dujšin imao podatak o vremenu njezina učenja u privatnoj slikarskoj školi Vladimira Becića.
Stilska srodnost Cate Dujšin i Vladimira Becića 1920-ih netočno je tumačena kao njezino nasljedovanje velikoga učitelja. No Cata Dujšin u V. Becića učila je 1933–1935, a ne između 1923. i 1925. Taj faktografski nesporazum u povijesnoumjetničkoj je recepciji odredio njezin rad kao neautentičan, neizvoran i nesamosvojan, pa iako je stekla status slavne slikarice i jedne od najpoznatijih hrvatskih umjetnica 20. st. u sintezama se i pregledima hrvatske umjetnosti uglavnom ne spominje.
Cata Dujšin još je za života (1897–1994) stekla status slavne slikarice i jedne od najpoznatijih hrvatskih umjetnica 20. st. Rođena je kao Katica (Katarina) Gattin, a nakon udaje za glumca Dubravka Dujšina služila se imenom Cata. U izvorima se najčešće vodila kao Cata Gattin-Dujšin i Cata Dujšin-Ribar (za političara Ivana Ribara vjenčala se nakon smrti prvoga supruga), no na svojim se slikama potpisivala isključivo kao Cata Dujšin. Studirala je 1917–1921. na Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (danas Akademija likovnih umjetnosti), a poslije se usavršivala u Louvreu u Parizu proučavajući i kopirajući stare majstore te u Vladimira Becića u Zagrebu. Tematski je ponajprije bila vezana uz mediteranske motive (stare dalmatinske kuće, stabla maslina, barke), iako se društveno etablirala kao profesionalna slikarica građanskih portreta.
U gotovo svim njezinim biografijama netočno se navodi da je privatnu slikarsku školu V. Becića polazila između 1923. i 1925. te da joj je stoga opus temeljno određen njegovim utjecajem. No pomniji uvid u dokumentaciju i kritičke prikaze njezinih samostalnih izložbi otkriva da je Cata Dujšin u Becića učila između 1933. i 1935, dakle desetak godina nakon onoga što navodi većina povijesnoumjetničke literature i nakon što se slikarski već bila afirmirala. U standardiziranom upitniku koji su ispunjavali hrvatski likovni umjetnici, pod 4. točkom, gdje se traži informacija o usavršivanjima, Cata Dujšin navela je: „kod Becića 1933–1935“. Uz upitnik, umjetnici su bili zamoljeni napisati i svoje kraće autobiografije, a ona je u svojoj napisala: „Godine 1931. prvi sam put smogla sredstava da posjetim Pariz, gdje sam u Luvru kopirala stare majstore i usavršaval[a] sam se u restauriranju starih slika. Po povratku sam dvije godine radila u atelije[u] prof. Becića.“[1] S druge strane, niti jedan od prikaza njezinih prvih samostalnih izložbi u Zagrebu i Splitu 1927. ne spominje Becića kao njezina učitelja,[2] što bi bez dvojbe bilo za očekivati da je u njega učila nekoliko godina prije.
To potvrđuje i činjenica da se kao njezin učitelj Becić spominje u osvrtima na njezine nove izložbe u Zagrebu i Splitu 1935, koje je i priredila kako bi javnosti pokazala djela nastala kao rezultat netom završenog usavršivanja. Većina tadašnjih osvrta navodi kako je ostala stvaralački samosvojna u odnosu na učitelja. Primjerice, Slavko Batušić ističe kako je Becić „postao dobar vodič razvoja njena neospornog talenta, ali nikad toliko imperativan, da bi je podvrgnuo svome utjecaju“,[3] Ljubimka Draškić da je radila „kod našeg poznatog umetnika Vladimira Becića, gde je stekla sigurnost i samostalnost u slikarskom izražavanju“,[4] Jelka Perić da ne slijedi pravila jedne škole, da njezin rad odaje individualističke crte te da joj Becić „priznaje serioznost“ i s ponosom je naziva „svojom učenicom“,[5] a Ivo Šrepel da je rijetka među hrvatskim slikaricama koja ima izražajnu individualnost i pokazuje volju „da se otrese konvencijonalnosti i da podje svojim putem“, napominjući samo za jednu sliku mrtve prirode da je riječ o „Beciću rađenom ženskom rukom“.[6]
Među odreda afirmativnim člancima izdvaja se nešto kritičkiji prikaz Slikarske izložbe, u kojem je Vladislav Kušan iznio tezu da je Cata Dujšin sljedbenica svoga učitelja, ali „bez one organske povezanosti s gledanjem i dubljeg shvaćanja njegove prasnage i bujnosti“. Za neke njezine slike naglasio je, kao i Šrepel, da su Becićeva platna izvedena ženskom rukom te da u njima „muževna superiornost oblikovanja nije izražena“, pa su temperament i zamah u stvaranju shvaćeni „kao površnost modeliranja i nepotpuna izdiferenciranost forme“, ocijenivši najposlije kako je nova izložba pokazala „tehnički napredak i djelomično formiranje umjetničke fizionomije“, ali da „vješto se povoditi za tuđim bojama i formama još nije umjetnost“.[7] Da od toga nije puno napredovala naveo je i nekoliko godina poslije u osvrtu na izložbu Kluba likovnih umjetnica, koju je općenito proglasio neuspjelom, uočavajući na njoj dosta neukosti, nenadarenosti i neukusa.[8] Riječ je o jednom od rijetkih članaka s negativnom ocjenom neke od izložbi Kluba, izuzevši kritički intonirane osvrte slikara Jerolima Miše i Ljube Babića, koji su ih grubo napadali i ismijavali.
Budući da je za potrebe ove provjere konzultirano 26 članaka napisanih od 1927. do 1940. te da se u samo njih pet, nastalih isključivo nakon 1935, spominje Becić kao učitelj Cate Dujšin, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti kako su navedeni Kušanovi članci postali glavnim osloncem kasnijega nepovoljnog vrjednovanja njezina opusa.
Neprijeporni povijesnoumjetnički autoritet Grgo Gamulin u svojoj je kanonskoj knjizi Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća (1987) Cati Dujšin posvetio neveliko poglavlje, koje je, baš kao i Kušan, oblikovao oko ideje da je njezino slikarstvo određeno oblicima i stilom njezina učitelja V. Becića, iako nigdje izrijekom nije naveo godine toga podučavanja. Istaknuo je da je od njega preuzela vješt potez, koji se u ženskoj ruci pretvorio „u nježnu igru punu krzmanja i precioznosti, a njegova boja u lazure i tražene prozirnosti“.[9]
Netočni se podatci o učenju Cate Dujšin u Becićevoj školi prvi put javljaju 1988. u monografiji Cata Dujšin Ribar Josipa Depola, gdje se na jednom mjestu navodi da je to bilo 1923–1924, a na drugom 1924–1925. Na temelju toga autor je ocijenio kako je „bezrezervno“ preuzela ne samo „radnu metodu svoga pedagoga, već i njegov način slikanja“ te da je taj potpuni becićevski utjecaj bio još godinama prepoznatljiv, što je oprimjerio u tom smislu najtipičnijim platnom Dva dječaka iz 1923. te slikama nastalim između 1925. i 1929.[10]
No već u toj monografiji pronalaze se dokazi koji također opovrgavaju tezu da je Cata Dujšin u Becića učila u prvoj polovici 1920-ih. Naime, Depolo je na mjestima gdje se spominje taj tečaj naveo da ga je polazila s Martom Erlich i Boženom Vilhar, a iz njihovih je životopisa vidljivo da su one u Becića učile 1929–1934, odnosno 1930–1931.[11] Potvrđuju to i portreti Marte Ehrlich koje su 1934. izradili V. Becić (Portret slikarice M. E.)[12] te Cata Dujšin (Portret Marte Ehrlich).[13] Na posljednjem je portretu umjetnica i prikazana kako slika.
Netočan podatak da je Cata Dujšin u Becića učila u prvoj polovici 1920-ih vjerojatno je rezultat krivoga spoja činjenica da je u njega učila i da je njihovo slikarstvo 1920-ih stilski srodno. No Vladimir Becić bio je jedan od pionira moderne likovne umjetnosti u Hrvatskoj i jedan od prvih koji je iz Pariza na hrvatsku likovnu scenu donio poetiku cézanneizma,[14] što je 1920-ih utjecalo na zaokret prema inačicama neorealizma – magičnoj, socijalnoj ili klasičnoj. Becić, a i glavnina onodobnih likovnih umjetnika (Anka Krizmanić, Karlo Mijić, Jerolim Miše, Oton Postružnik, Ivo Režek, Zlatko Šulentić, Vladimir Varlaj), pa tako i Cata Dujšin, slikali su pretežno u okvirima magičnoga realizma, stoga je njihova stilska srodnost zapravo rezultat aktualnosti i djelovanja u skladu s dominantnim smjernicama likovnoga trenutka, a ne mentorskog utjecaja.
Taj faktografski nesporazum do danas ponavljaju gotovo sve studije o njoj, mahom u katalozima izložbi,[15] a recentno se mogao pronaći u njezinoj kratkoj biografiji na zidnom panou izložbe Jedna za sve – sve za jednu. Klub likovnih umjetnica 1927.–1940. koja je bila postavljena u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2024. u organizaciji Muzeja za umjetnost i obrt te u članku Cata Dujšin – gorčina i slast života na portalu VoxFeminae.[16] Njegova je pak dalekosežna posljedica to što je utjecao da se njezin rad u povijesnoumjetničkoj recepciji vrjednuje kao neautentičan, neizvoran i nesamosvojan, pa se u sintezama i pregledima hrvatske umjetnosti Cata Dujšin uglavnom ne spominje. Tako se i njezin opus, vrstan primjer magično-realističkih tendencija, ne spominje čak ni u inače uzornoj knjizi Realizmi dvadesetih godina u hrvatskom slikarstvu, u kojoj Ivanka Reberski revalorizira tadašnje neorealističke inačice koje su dominirale u hrvatskom slikarstvu.[17]
Istinsku kritičku revalorizaciju slikaričina opusa donijela je tek Leonida Kovač u katalogu izložbe Catino 20. stoljeće, održane u Muzeju grada Zagreba 2023–2024, zaključivši kako „Cata Dujšin nije feminizirala tehniku ni jednog od svojih učitelja, nego je svoje slike artikulirala mimo imperativnog cézanneizma i eventualne uzore pronalazila drugdje“, primjerice u djelima pionirke avangarde Marie Laurencin.[18]
Cata Dujšin samo je jedan od primjera kako nedostatna biografska i stvaralačka istraženost može utjecati na nepravedno vrjednovanje umjetničkoga djela, a posljedično i na izostavljanje iz povijesnoumjetničkoga kanona.
Ana Šeparović
[1] Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Cata Dujšin.
[2] K. Krenedić (Dr. K-ć.), Žena u našem slikarstvu. Izložbe Vere Bojničić i Cate Gattin-Dujšin. Novosti, 21 (1927) 13. 4, str. 6.
Izložba slika gdje. Cate Dujšin (10–14. travnja). Jutarnji list, 16 (1927) 13. 4, str. 8.
S. Rac, Intimna izložba Cate Dujšin. Ilustrovani vijenac, 5 (1927) 7/9, str. 229.
M. S. B., Uz slike g-đe. Cate Gatin-Dujšin. Reč i slika (Beograd), (1927) 1, str. 39–45.
Z. Giunio (Zorka Đunio), Kata Gattin-Dujšin. Ženski pokret (Beograd), 8 (1927) 11, str. 3. https://digitalna.nb.rs/view/URN:NB:RS:SD_7220578B8A0C6650CF7E01E1359E86A7-1927-07-B011 (pristupljeno 1. 10. 2024)
F. Marušić Davidović (Dr. F. D. Marušić), Impresije sa izložbe Gattin-Dujšin. Novo doba, 10 (1927) 2. 5, str. 4.
[3] S. Batušić (-sb-), Slikarske izložbe. Cata Dujšin. Hrvatska revija, 8 (1935) 3, str. 158–159.
[4] Lj. Draškić, Izložba Cate Dujšin. Ženski pokret (Beograd), 16 (1935) 1/2, str. 22. https://digitalna.nb.rs/view/URN:NB:RS:SD_7220578B8A0C6650CF7E01E1359E86A7-1935-01-B001-02 (pristupljeno 1. 10. 2024)
[5] Otvorenje izložbe slika Cate Dujšin. Jadranski dnevnik, 2 (1935) 110, str. 5.
[6] I. Šrepel (Ivo Š-l.), Izložba Cate Dujšin. Jutarnji list, 24 (1935) 16. 1, str. 10.
[7] V. Kušan, Slikarske izložbe. Hrvatska prosvjeta, 22 (1935) 1/2, str. 44–46.
[8] V. Kušan, Početak nove slikarske sezone. Hrvatska revija, 12 (1939) 12, str. 657–659.
[9] G. Gamulin, Cata Dujšin-Ribar. U: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 1. Zagreb 1987, str. 344–346.
[11] D. Glavočić, Božena Vilhar 1906.– 1991. Sušačka revija, 5 (1997) 18/19, str. 22.
S. Domac-Ceraj, Marta Ehrlich (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 2013, str. 13, 216.
[12] V. Maleković, Stilovi i tendencije u hrvatskoj umjetnosti XX. stoljeća. Zagreb 1999, str. 219.
[14] Becić, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. https://www.enciklopedija.hr/clanak/becic-vladimir. (pristupljeno 2. 10. 2024)
[15] D. Radić, Galerija Cata Dujšin Ribar. Trogir 2009, str. 18.
V. Vrabec, Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar: donacija gradu Zagrebu. Zagreb 2009, str. 26.
K. Modrić, Cata Dujšin-Ribar: djela iz fundusa Galerije umjetnina. Split 2017, str. 7, 11, 34.
A. Bilić Petričević, Catini crteži: izložba u povodu 40. obljetnice otvaranja Galerije Cate Dujšin Ribar. Trogir 2018, str. 42.
M. Duvnjak, Cata Dujšin Ribar: Uvijek sam išla iz sebe i za sobom. Kaštel Lukšić 2018, str. 4, 13.
V. Vukelić Horvatić, Čudnu ćeš mi radost darovati, ona je samo za odabrane! U: Catino 20. stoljeće, Zagreb 2023, str. 15.
[16] A. Tomljenović, Cata Dujšin – gorčina i slast života. https://voxfeminae.net/strasne-zene/cata-dujsin-ribar-gorcina-i-slast-zivota/ (pristupljeno 18. 10. 2024)
[17] I. Reberski, Realizmi dvadesetih godina u hrvatskom slikarstvu: magično, klasično, objektivno. Zagreb 1997.
[18] L. Kovač, Bilješka uz slike Cate Dujšin. U: Catino 20. stoljeće, Zagreb 2023, str. 47–58.