Političar i publicist Stjepan Radić jedna je od najpoznatijih osoba hrvatske povijesti 20. stoljeća. Njegovim i djelovanjem njegovih sljedbenika započinje sustavniji politički rad sa seljaštvom, koje je početkom toga stoljeća činilo oko tri četvrtine hrvatskoga društva, ali uglavnom nije imalo izborno pravo i nije moglo sudjelovati u političkom životu Hrvatske-Slavonije. Politizacija seljaštva, tj. nastojanje da ono postane aktivnim političkim dionikom koji će odlučivati o bitnim državnim pitanjima, bio je jedan od temeljnih Radićevih političkih ideala.

Ne čudi stoga što je 11. lipnja 2024, o obljetnici njegova rođenja, u rubrici Kalendar mrežnoga portala Index.hr objavljen članak Stjepan Radić: 11. lipnja 1871. – 8. kolovoza 1928.,^[1] no s nizom nejasnih, netočnih ili neutemeljenih tvrdnji. Ne ulazeći ovom prilikom u sve takve formulacije, osobito nejasne (npr. tko je „ekipa“ Stjepana Radića ili kako i zašto je „srpskim Radikalima“ bilo dosta „natezanja s Radićem“), upozorit će se na one koje čitatelja lako mogu navesti na krive zaključke o njegovu životu i društveno-političkim prilikama u kojima je djelovao.

Nakon uvoda članka, u kojem se S. Radića smješta u društveno-povijesni kontekst, navodi se:

„Radić se rodio u Austro-Ugarskoj te kao mladić pohađao studij prava dok je Hrvatskom vladao ban Khuen Hedervary. On i njegov brat Antun pridružili su se studentskim demonstracijama i zapalili su mađarsku zastavu na glavnom trgu, zbog čega su pritvoreni i izbačeni sa sveučilišta. Braća potom odlaze u Prag i Pariz, gdje nastavljaju školovanje.“

Stjepan Radić doista je prvotno polazio studij prava na Pravoslovno-državoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s kojega je 1893. privremeno udaljen zbog sudske osude za opetovano istupanje protiv bana Khuena Héderváryja i njegove nagodbene politike. Nakon izlaska iz zatvora u veljači 1894. studij je prava nastavio u Pragu, odakle je potkraj godine prognan zbog kritiziranja uređenja Austro-Ugarske Monarhije. U listopadu 1895, kad je za dolaska cara i kralja Franje Josipa I. u Zagreb dio hrvatske akademske mladeži organizirao protumađarske demonstracije, već je bio student budimpeštanskoga Pravnog fakulteta.^[2] Prema njegovu svjedočanstvu, a suprotno tvrdnji u članku portala Index.hr, nije zapalio mađarsku zastavu. Na glavnoj raspravi pred Kraljevskim sudbenim stolom u Zagrebu izjavio je da su zastavu zapalili svi, odnosno da je riječ o kolektivnom činu,^[3] a poslije se u autobiografskim zapisima prisjećao da je samo sprječavao zagrebačko redarstvo da uhiti studente koji su sudjelovali u spaljivanju, energično dokazujući njihovu zapovjedniku da temeljem Hrvatsko-ugarske nagodbe „madžarskoj zastavi nema mjesta na hrvatskom teritoriju“.^[4] Nakon odsluženja šestomjesečne zatvorske kazne 1896. odlazi u Moskvu, gdje je planirao nastaviti pravni studij, no studiranje je najposlije nastavio 1897. u Parizu na znamenitoj Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques), koju je završio 1899, postavši tako prvim hrvatskim školovanim politologom.^[5] Njegov brat Antun studirao je pak u Zagrebu i Beču od 1888. do 1892, kad je na Zagrebačkom sveučilištu i doktorirao tezom iz hrvatske književnosti te ni na koji način nije sudjelovao u incidentu s mađarskom zastavom^[6] niti je zbog njega ispitivan, iako ga je, čini se, privatno odobravao.^[7]

Na kraju toga dijela članka, podnaslovljena Protivljenje Khuenu Hedervaryju i osnivanje stranke, piše:

„Nakon raspada Austro-Ugarske Radić nije bio uvjeren u dobronamjernost Nikole Pašića i njegove agresivne politike te je poznato izjavio: 'Ne srljajte kao guske u maglu', misleći na ulazak Hrvata u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom.“

Uzevši međutim u obzir cjeloviti tekst govora Stjepana Radića od 24. studenoga 1918, poznatoga po molbi članovima Središnjega odbora Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba da ne idu u Beograd „kao guske u maglu”, koji je inače zapisao po sjećanju u zatvoru 19. lipnja 1919, jasno je da on nije bio usmjeren protiv južnoslavenskog ujedinjenja.^[8] Radić je inzistirao da se prvo detaljno utanače modaliteti ujedinjenja i temelji unutardržavnog ustroja (i tada je, kao i u nadolazećim godinama, zastupao republikanizam i federalizam), dok je većina članova Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba zastupala ideju da prvo treba stvoriti zajedničku državu, spasiti što više njezina stanovništva od stranih presezanja (pri čemu je za hrvatske krajeve prijetnja Kraljevine Italije bila očigledna), a tek onda dogovoriti unutarnji ustroj nove države. Usto, nije ispravno reći da su Hrvati ušli u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom, nego se Država Hrvata, Slovenaca i Srba s Kraljevinom Srbijom ujedinila u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – od Vidovdanskog ustava 1921. Kraljevina SHS – osobito jer se poslije navodi kako su se Hrvati „suprotstavili srpskim planovima za novu državu“.

Nespretna generaliziranja posebno su uočljiva u drugom dijelu članka, gdje se već na početku kaže:

„Prva Jugoslavija bila je obilježena srpskom hegemonijom i nastojanjem srpske kraljevske obitelji da centralizira svu moć u Beogradu i u kraljevom liku. Po mišljenju Srba, ostali Južni Slaveni s vremenom će postati Srbi, a država Velika Srbija.“

Iznesena tvrdnja o prvoj Jugoslaviji više je obilježje razdoblja Šestosiječanjske diktature (1929–1935), dakle razdoblja nakon Radićeve smrti. Od donošenja Vidovdanskog ustava 1921. do proglašenja te diktature početkom 1929, Kraljevina SHS bila je ustavna parlamentarna monarhija pod srbijanskom dinastijom Karađorđevića. Zbog odnosa političkih snaga te izbornoga modela ni jedna stranka nije mogla ostvariti apsolutnu većinu zastupničkih mandata, pa je u okružju političke nestabilnosti jačala uloga vladara, iako su i njegove ovlasti Vidovdanskim ustavom bile jasno definirane. Centralističku politiku u prvoj polovici 1920-ih više su zagovarale i provodile utjecajnije jugoslavenske i srpske političke stranke (Demokratska stranka, Narodna radikalna stranka), ističući da jedino jaka i unitarna država može biti jamac opstanka južnoslavenske zajednice. Njoj je bio suprotstavljen federalizam koji su zastupale Hrvatska (pučka) seljačka stranka i druge srodne, uglavnom hrvatske, stranke kao prikladniji oblik upravljanja unutar političko-nacionalno-gospodarski razjedinjenih područja, koja su još dugo zadržala različite pravne i (samo)upravne tradicije od prije ujedinjenja 1918. Ipak, mnoge su oporbene stranke nastojale, barem u određeno doba, surađivati s tadašnjom Hrvatskom seljačkom strankom i njezinim predsjednikom S. Radićem kako bi došlo do određene decentralizacije države. Pritom treba imati na umu i da su postojale stranke koje su se od početka djelovanja u monarhističkoj Jugoslaviji protivile centralizmu (Jugoslavenska republikanska stranka, Savez zemljoradnika), pa je stoga krivo generalizirati da su 1920-ih svi Srbi mislili kako će ostali Južni Slaveni s vremenom „postati Srbi, a država Velika Srbija“.

Nadalje se navodi:

„Ali Radić nije bio sam; cijela Hrvatska ujedinila se iza njegove stranke, što potvrđuju izbori 1920. godine na kojima je njegova stranka (koja se tad zvala Hrvatska seljačka stranka) osvojila gotovo 60% glasova. Osim toga, Radić je bio svima vrlo simpatičan i uvjerljiv.“

Tu se autor očigledno referira na izbore za Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva SHS održane u studenom 1920, no tada se stranka nazivala, kao i u doba utemeljenja 1904, Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). Stranka je u prosincu 1920. preimenovana u Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS), a tek je od proljeća 1925. i Radićeva prihvaćanja monarhijskog okvira djelovala pod nazivom Hrvatska seljačka stranka (HSS), koji i danas nosi.^[9]

Ostvarivši jako dobre izborne rezultate, ipak se ne može reći kako je HPSS osvojio „gotovo 60% glasova“ i kako se oko njega ujedinila „cijela Hrvatska“. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. od 1 607 267 glasova HPSS je dobio njih 230 590, tj. 14,35 %, osvojivši 50 od ukupno 419 zastupničkih mjesta u parlamentu (11,93 %). Po broju glasova bila je treća, a po broju osvojenih zastupničkih mjesta četvrta parlamentarna stranka u državi, iza Demokratske stranke, Narodne radikalne stranke i Komunističke partije Jugoslavije. Ako se pak gledaju izborni rezultati samo u hrvatskim krajevima (Hrvatska-Slavonija, Dalmacija), u kojima je glasovalo 488 768 izbornika, HPSS je dobio 47,18 % glasova. Sve glasove, time i zastupnička mjesta, osvojio je u Hrvatskoj-Slavoniji, jer u Dalmaciji, gdje se biralo 11 zastupnika, nije niti izašao na izbore. Najviše uspjeha imao je redom u zagrebačkom, varaždinsko-međimurskom, bjelovarsko-križevačkom, požeškom, ličko-krbavskom, srijemskom, virovitičkom, modruško-riječkom te najposlije u izbornom okrugu grada Zagreba.^[10] Bolje je izborne rezultate stranka ostvarila na trima sljedećim izborima, jer je do kraja 1920-ih djelovanje proširila ne samo na Dalmaciju nego i na dijelove današnje Slovenije, Bosne i Hercegovine te Vojvodine.

Nadalje, iako je kao političar S. Radić dobromu dijelu hrvatskoga stanovništva bio prihvatljiv, ipak nije bio baš „svima vrlo simpatičan i uvjerljiv“. Nesumnjivo dobro mišljenje o njemu nisu imali njegovi tvrđi oponenti, poput kasnijega koalicijskog partnera Svetozara Pribićevića, visoki kler, koji je često u govorima napadao, ili neki onodobni hrvatski intelektualci, koji su ga, poput Miroslava Krleže, javno prozivali kao primjer političkog oportunista i demagoga. I neki kolege političari s kojima se u nekim fazama djelovanja slagao, poput negdašnjega pravaša Ivana Peršića, kritički su polovicom 1920-ih pisali o njemu, pa i članovi njegove stranke koji su je prestali podupirati nakon što se Radić odrekao republikanizma i odlučio da će stranka 1925–1927. s Narodnom radikalnom strankom činiti koalicijsku vladu (npr. Mato Jagatić, Stjepan Uroić, Stjepan Buć), što se odrazilo i na slabiju biračku potporu na parlamentarnim izborima 1927. u odnosu na izbore 1925.^[11] Valja reći da su mu čak i njegovi žestoki kritičari, poput spomenutoga Krleže, makar i posmrtno priznavali velike zasluge u borbi za nacionalna i socijalna prava te razvoj hrvatskoga naroda,^[12] za što se od 1995. i dodjeljuje hrvatsko državno odličje nazvano Red Stjepana Radića.^[13]

Činjenično su sporne i rečenice:

„Situacija je postala gora za srpsku politiku kada se udružio sa Svetozarom Pribićevićem, vođom prečanskih Srba. Prečanskim Srbima smatraju se svi Srbi koji su živjeli van matične Srbije, u ostalim dijelovima Jugoslavije. Pribičević je bio vrlo nezadovoljan srpskom politikom koja je zanemarivala prečane.“

S. Pribićević (u posljednjoj rečenici citata oblik Pribičević zacijelo je tipfeler) u to se vrijeme protivio centralizaciji, koja je po njemu jednako kao Hrvate i Slovence pogađala i Srbe iz zapadnih dijelova Kraljevine SHS, što je i bio temelj sporazumijevanja radićevaca i pribićevićevaca u okvirima Seljačko-demokratske koalicije potkraj 1927.^[14]

Prečanima su se pak od kraja 19. i početkom 20. stoljeća nazivali Srbi koji su živjeli u Austro-Ugarskoj Monarhiji, tj. ponajprije u današnjoj Hrvatskoj, Vojvodini te Bosni i Hercegovini, pa taj pojam nije obuhvaćao Srbe na području današnje Crne Gore i Sjeverne Makedonije.

U članku se također spominju i srpski radikali s napomenom da je naziv njihove stranke bio „Radikalna stranka“, kako se uobičajeno, ali ipak razgovorno zvala Narodna radikalna stranka, jedna od najutjecajnijih stranaka u Srbiji do kraja 1920-ih, kojoj je, kao i drugim strankama, uvođenjem Šestosiječanjske diktature zabranjen rad.^[15]

Najposlije, u Indexovu se članku o događajima na zasjedanju Narodne skupštine u Beogradu u lipnju 1928. tvrdi:

„Stjepan i Pavle Radić teško su ranjeni, a vijest o atentatu prouzročila je val nezadovoljstva u Hrvatskoj i šire.“

U izvornoj je verziji članka umjesto Radićeva nećaka Pavla Radića bio naveden njegov brat Antun. Na pogrešnu informaciju da je u beogradskom atentatu teško ranjen Antun Radić, koji je inače umro prirodnom smrću u veljači 1919. u Zagrebu,^[16] upozorili su u komentarima i čitatelji portala, pa je nakon nekoga vremena Antun jednostavno zamijenjen Pavlom – koji se prije u članku uopće ne spominje, niti se navodi njegova veza sa Stjepanom – no rečenica je i dalje netočna. Naime, uza Stjepana Radića hitcima radikalskoga zastupnika Puniše Račića 20. lipnja 1928. ranjeni su zastupnici Ivan Pernar i Ivan Granđa, dok su Pavle Radić i Đuro Basariček usmrćeni.^[17] Svi su bili zastupnici HSS-a, a u spomen na njih Hrvatski sabor proglasio je 2015. datum njihova stradanja 20. lipnja Danom sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve.^[18]

O životu i političkom djelovanju S. Radića i Hrvatske seljačke stranke, uza za ovaj članak navedene izvore, postoji velik broj relevantnih i pouzdanih radova, pri čemu treba izdvojiti one Branke Boban (Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Zagreb 2006), Tihomira Cipeka (Ideja hrvatske države u političkoj misli Stjepana Radića. Zagreb 2001), Mire Kolar-Dimitrijević (Radićev sabor 1927–1928. Zagreb 1993), Bogdana Krizmana (Korespondencija Stjepana Radića, 1–2. Zagreb 1972–1973), Zorislava Lukića (Hrvatska seljačka stranka u borbi za hrvatsku samostalnost do 1941. Zagreb 2001) i Ivana Mužića (Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb 1990). Zbog zaslužene povijesne uloge S. Radić nije zanemaren ni u širem medijskom prostoru, osobito za obljetnice njegova rođenja ili smrti. U tom je kontekstu pohvalno i pisanje portala Indeks.hr, no ne nauštrb činjenica i njihove pravilne kontekstualizacije.

Stipica Grgić