Na mrežnim stranicama Javne ustanove Spomen-područja (JUSP) Jasenovac u nekoliko se članaka spominje sastanak predstavnika Njemačkoga Reicha i Nezavisne Države Hrvatske (NDH) koji se održao u Poslanstvu Njemačkoga Reicha u Zagrebu 4. lipnja 1941. U njima se tvrdi kako je pritom zaključeno „da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore“. Štoviše, tvrdi se i da su na sastanku nacisti „vlastima NDH odobrili već ranije poduzete mjere za konačno rješenje srpskog pitanja u NDH, na način prisilnog preseljenja Srba u Srbiju, masovnog ubijanja na terenu i deportiranja u koncentracijske logore“ te da su se vlasti NDH „na vlastiti zahtjev“ priključile planu preseljavanja, „obvezavši se deportirati u Srbiju 30.000 više Srba nego što će prihvatiti Slovenaca iz Trećeg Reicha“:

Uspostava NDH

„Na sastanku u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, 4. lipnja 1941., zaključeno je da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore. Vlasti NDH, na vlastiti zahtjev, priključile su se planu preseljenja, obvezavši se deportirati u Srbiju 30.000 više Srba nego što će prihvatiti Slovenaca iz Trećeg Reicha.“^[1]

KL Jasenovac

„Na sastanku u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, 4. lipnja 1941., zaključeno je da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore. Vlasti NDH, na vlastiti zahtjev, priključile su se planu preseljenja, obvezavši se deportirati u Srbiju 30.000 više Srba nego što će prihvatiti Slovenaca iz Trećeg Reicha.“^[2]

Srbi u KL Jasenovac

„Na sastanku u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu 4. lipnja 1941. nacisti su vlastima NDH odobrili već ranije poduzete mjere za konačno rješenje srpskog pitanja u NDH, na način prisilnog preseljenja Srba u Srbiju, masovnog ubijanja na terenu i deportiranja u koncentracijske logore.“^[3]

Slavko Kvaternik

„Sudionik je sastanka 4. lipnja 1941. u Njemačkom poslanstvu u Zagrebu, kada su s predstavnicima Trećeg Reicha dogovorene mjere za prisilno preseljenje Slovenaca s područja Trećeg Reicha u Srbiju i NDH, i dogovoreno konačno rješenje srpskog pitanja u NDH, na način prisilnog preseljenja Srba u Srbiju, masovnog ubijanja na terenu i deportiranja u koncentracijske logore.“^[4]

No što o sadržaju i zaključcima sastanka predstavnika Njemačkoga Reicha i NDH u Poslanstvu Njemačkoga Reicha u Zagrebu 4. lipnja 1941. kažu historiografija i arhivsko gradivo?

O sastanku se u hrvatskoj, slovenskoj, bosanskohercegovačkoj i srpskoj historiografiji pisalo opširno i sustavno, kako to svjedoče najvažniji i nezaobilazni radovi (knjige i članci) povjesničara France Škerla, Andrije Ljubomira Lisca, Tone Ferenca, Rafaela Brčića, Fikrete Jelić-Butić, Bogdana Krizmana, Slobodana D. Miloševića, Nade Kisić-Kolanović, Ive Goldsteina, Marice Karakaš Obradov, Filipa Škiljana i Barbare Riman, od kojih je većina dostupna i na internetu.^[5]

Ni jedan od navedenih autora u svojim historiografskim radovima u kojima je prikazan sastanak u Poslanstvu Njemačkoga Reicha u Zagrebu 4. lipnja 1941. – većina njih govori o konferenciji – ne spominje da je na njemu zaključeno ili pak razmatrano „da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore“. Usto, u navedenim se radovima ne potvrđuje, štoviše uopće ne spominje da su nacisti vlastima NDH odobrili „već ranije poduzete mjere za konačno rješenje srpskoga pitanja u NDH“, odnosno da je mjerama masovnog ubijanja Srba na terenu i njihovim deportiranjem u koncentracijske logore „dogovoreno konačno rješenje srpskog pitanja u NDH“ te da su se vlasti NDH „na vlastiti zahtjev“ priključile planu preseljenja, „obvezavši se deportirati u Srbiju 30.000 više Srba nego što će prihvatiti Slovenaca iz Trećeg Reicha“.

Naime, prema spomenutim se radovima, nastalima na temelju izvornoga arhivskoga gradiva, na sastanku (konferenciji) predstavnika Njemačkoga Reicha i NDH 4. lipnja 1941. razgovaralo o preseljavanju stanovništva, tj. o iseljavanju Slovenaca iz Koruške i Štajerske, koje su anektirali Nijemci, u NDH i Srbiju te o iseljavanju Srba iz NDH u Srbiju. Na njemu je, uz predsjedavajućega – njemačkoga poslanika SA-Obergruppenführera Siegfrieda Kaschea – sudjelovalo i više drugih njemačkih predstavnika, među njima predstojnik civilne uprave za Donju Štajersku, njemački vojni zapovjednik u Srbiji, njemački opunomoćeni general u Zagrebu Edmund Glaise von Horstenau i posebni njemački izaslanik u Zagrebu Edmund Veesenmayer, a predstavnike NDH predvodio je vojskovođa i doglavnik Slavko Kvaternik. Pritom su dogovorene pojedinosti preseljavanja te utanačeni brojevi (kvote) iseljenika, odnosno useljenika i vremenski tijek preseljavanja. Tako dogovoreno preseljavanje stanovništva bilo je planirano u trima valovima, prvi val trebao se provesti do 5. srpnja, drugi od 10. srpnja do 30. kolovoza, treći od 15. rujna do 31. listopada, a broj iseljenih Srba iz NDH i broj useljenih Slovenaca u NDH trebao je biti recipročan. Razgovaralo se i o postupku prema Hrvatima u područjima Kraljevine Jugoslavije koja su pripala Njemačkomu Reichu. Iza sastanka (konferencije) u Poslanstvu Njemačkoga Reicha održan je i sastanak neposrednih voditelja preseljavanja stanovništva, na kojem su dogovorene tehničke pojedinosti preseljavanja. Svemu tomu prethodilo je odobrenje Adolfa Hitlera za preseljavanje stanovništva, o čemu su njemačke vlasti u Zagrebu obaviještene brzojavom 25. svibnja 1941.

Sve navedeno potvrđuje i izvorni zapisnik sastanka (konferencije) objavljen pod naslovom: „Niederschrift der Besprechung in Zagreb über die Aussiedlung von Slowenen und Serben“ u zbirci dokumenata Quellen zur nationalsozialistischen Entnationalisierungspolitik in Slowenien 1941–1945 / Viri o nacistični raznarodovalni politiki v Sloveniji 1941–1945. (dokument 81),^[6] odnosno njegovi ovjereni prijevodi, od kojih je jedan objavljen kao „Zapisnik sa sednice nemačkog poslanstva u Zagrebu održane 4. juna 1941. pod vodstvom poslanika Kašea u vezi sa preseljavanjem Slovenaca iz Rajha u Hrvatsku i Srbiju, odnosno Srba iz Hrvatske u Srbiju“ u zbirci dokumenata Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu (dokument 48),^[7] a drugi je kao „Zapisnik konferencije /prevod i prepis/ od 4.VI 1941.g. održane u Zagrebu pod vodstvom nemačkog poslanika S. Kaschea“ dostupan u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu^[8] (pohranjeno ovdje).

Također, o sastanku (konferenciji) poslanik Kasche istu je večer opširno brzojavom^[9] izvijestio Ministarstvo vanjskih poslova Njemačkoga Reicha u Berlinu, navodeći tko je bio nazočan, o čemu se razgovaralo i što je zaključeno oko preseljavanja Slovenaca u NDH i Srba iz NDH u Srbiju, bez spomena spornih tvrdnji objavljenih na mrežnim stranicama JUSP-a Jasenovac.

Najposlije, te tvrdnje ne spominje ni presuda Vrhovnoga suda Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu od 7. lipnja 1947. („u krivičnom predmetu protiv opt. Kvaternik Slavka i družine“) izrečena poslaniku Njemačkoga Reicha u Zagrebu Siegfriedu Kascheu, koji je, kako je već rečeno, predsjedao sastankom (konferencijom) predstavnika Njemačkoga Reicha i NDH 4. lipnja 1941:

„VII. opt. SIEGFRIED KASCHE:

(…)

9/ što je u izvršenju već ranije stvorenih planova Hitlera o zauzimanju tzv. životnog prostora sa tzv. vladajuću germansku rasu 4.VI.1941 sazvao u njemačkom poslanstvu u Zagrebu konferenciju na kojoj su osim njega i njegovih nacističkih saradnika sudjelovali i domaći izdajnici I. opt. Kvaternik Slavko, ministri tzv. NDH, dr. Dumandžić i dr. Mladen Lorković, a na kojoj je konferenciji bio donešen zaključak o iseljenju Slovenaca u Hrvatsku u broju od 170.000 ljudi, a na kojem je sastanku takodjer odlučeno prisilno iseljavanje 200.000 Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine u Srbiju, radio osobno, zatim putem poslanstva na izvršenju toga plana tako, da je tokom godine 1941. bilo iseljeno iz Slovenije oko 20.000 Slovenaca, a iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine oko 200.000 Srba, a to preselenje izvršeno je uz pljačku sveukupne imovine preseljenih lica, uz izlaganje tih lica siromaštvu, gladi, bolestima, a da se kraj toga nije pravodobno i pravilno postaralo o smještaju tih preseljenih lica“.^[10]

Zaključno, tvrdnje iznesene na mrežnim stranicama JUSP-a Jasenovac u člancima koji spominju kako je na sastanku (konferenciji) predstavnika Njemačkoga Reicha i NDH u Poslanstvu Njemačkoga Reicha u Zagrebu 4. lipnja 1941. zaključeno da se „srpsko pitanje“ u NDH riješi, u nekim navodima i „konačno“, „masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima Srba na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore“, odnosno da su na njemu nacisti vlastima NDH odobrili te „već ranije poduzete mjere za konačno rješenje srpskog pitanja u NDH“, a i da su se vlasti NDH „na vlastiti zahtjev“ priključile planu preseljavanja, „obvezavši se deportirati u Srbiju 30.000 više Srba nego što će prihvatiti Slovenaca iz Trećeg Reicha“ potpuno su neutemeljene.

Uza sve netočnosti u tim člancima posebno je upitna, kad je riječ o odnosu prema Srbima u NDH, uporaba pojma „konačno rješenje“ (njem. endgültige Lösung, die Endlösung), jer takav pojam na sastanku (konferenciji) nije niti spomenut, a kamoli da su nacisti vlastima NDH odobrili već prije poduzete mjere (masovno ubijanje, deportiranje u koncentracijske logore) „za konačno rješenje srpskog pitanja u NDH“, odnosno da je „dogovoreno konačno rješenje srpskog pitanja u NDH“, čime se upućuje na nacističko „konačno rješenje židovskog pitanja“ (njem. Endlösung der Judenfrage), dogovoreno 20. siječnja 1942. na konferenciji u Wannseeu (Berlin).

Vladimir Geiger