U Zagrebu je od 27. do 29. prosinca 2023. u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje te Srpskoga narodnog vijeća održan trodnevni stručni skup „Srbi u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu“ namijenjen učiteljima srpskoga jezika i kulture po modelu C te profesorima povijesti. Prema izvještavanju mrežnoga portala Novosti trećega dana skupa održano je predavanje o ustaškom pokretu i NDH na kojem je navedeno:

„Nastao je iz učenja Ante Starčevića i Josipa Franka i iz malograđanskih krugova koje je obilježavao šovinizam u kojem su im Srbi bili arhineprijatelji, kao i Židovi.“^[1]

Tako zabilježena vijest iznosi pogrešne tvrdnje o ishodištima zločina koji su se dogodili od 1941. do 1945. Slične tvrdnje o povijesti pravaštva pojavile su se u historiografiji potkraj 1972, kad se u knjizi Istorija Jugoslavije^[2] pravaštvo usporedilo s gnijezdom „u kome se odgojio ekskluzivni hrvatski nacionalizam“^[3] koji je doveo do krvoprolića u Drugom svjetskom ratu, na što su ubrzo kritički odgovorili neki hrvatski povjesničari.^[4] S vremena na vrijeme opetovano se takve tvrdnje u srpskim historiografskim radovima pojavljuju i do danas, a od druge polovice 1980-ih kontinuirano su ih radi određenih političkih ciljeva širili i pojedini akademici, poput Vasilija Đ. Krestića u radovima o hrvatskim stremljenjima prema etnički čistoj hrvatskoj državi.^[5] Povremeno se javljaju i u mrežnom prostoru, ali sa slabijim utjecajem na historiografiju.^[6]

Tko su bili Ante Starčević i Josip Frank? Veže ih pripadnost Stranci prava i jednoj od njezinih sljednica nastaloj nakon pravaškoga raskola iz 1895. Starčević je suosnivač stranke (1861) i redovito se do danas stavlja među klasike hrvatske misli. Frank je u Stranku prava ušao 1890. kao neovisni saborski zastupnik i u njoj ostao do kraja života, obavljajući jedno vrijeme i predsjedničku ulogu. Ustaški pokret, zatim i NDH nastaju dosta godina nakon smrti suosnivača Stranke prava, odnosno jednoga od njegovih istaknutijih sljedbenika. Starčević je umro 1896, a Frank 1911. Njihove su političke misli nastale, predstavljene i provođene u vrijeme Austrijske Carevine, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Po svojem su sadržaju kompleksne i u stručnoj se literaturi opisuju kao izraz zauzimanja za afirmaciju hrvatske nacionalne individualnosti i nastojanja za ostvarenjem državne neovisnosti u Habsburškoj Monarhiji ili izvan nje. Pravaštvo obojice može se rječnikom suvremenije literature svrstati u pojavu modernoga nacionalizma koji proizlazi iz posljedica Francuske revolucije i sveprisutan je širom Europe. O razlikama među njima bitno je istaknuti da dio povjesničara drži kako Frank nije bio dosljedan nastavljač Starčevićeve političke misli jer je vodio legitimističku politiku, tražeći oslonac za provedbu svoga političkog programa u savezništvu s dijelovima visoke politike u Beču (oko ministarstva vanjskih poslova Austro-Ugarske, među pojedinim višim vojnim krugovima i u uredu prijestolonasljednika Franje Ferdinanda). U tom bi smislu Frank sa svojom političkom praksom bio antipod Starčeviću, koji je u doba svog uspona zadržao oštru kritiku austrijske politike te najviše očekivanja polagao u promjenu nepovoljne situacije za Hrvate, uz vanjskopolitičku potporu, prije svega Francuske i Rusije. To pak govori i o činjenici da je Frank jasnije izražavao lojalnost prema habsburško-lotarinškoj dinastiji, a ona, kako je poznato, nije uživala simpatije fašista i nacional-socijalista koji nisu imali razumijevanja za multietničnost Monarhije.^[7]

Bitno je pridodati da ni Starčević ni Frank nisu bili u prigodi držati neku od poluga vlasti u Hrvatskoj svoga doba. Obojica su cijelo vrijeme bila u oporbi. Stoga se njihov utjecaj mogao širiti jedino iz oporbene sfere koja je podrazumijevala kritiku određenih političkih i društvenih kretanja. Pritom je srž njihova nastupa bila uvjetovana propitivanjem unutarnje uprave i državnopravnih pitanja o odnosu Hrvatske s Austrijom i Ugarskom. Jesu li oni s toga položaja mogli stvoriti preduvjete za preobrazbu nacionalizma u nasilje? Ili su ipak veliki događaji nakon njihove smrti pružili priliku nekim drugim političarima drugih naraštaja da se prometnu u vođe i primjenjuju politike koje se nisu mogle susresti u Starčevića i Franka? Činjenica da je Prvi svjetski rat dao zamah usponu totalitarizma i autokratskih režima novoga tipa ide u prilog odgovoru da ih se ne može organski povezivati s vremenima u kojima se promijenila politička karta Europe i odnosi u društvu.

Odnos obojice prema Srbima bio je slojevit. Starčević se u mladosti isprva priklonio pristašama ilirske ideje, a početak njegova sučeljavanja sa srpskom političkom ideologijom vezan je uz rane 1850-e, kad je ušao u polemiku s ekspanzionističkim porukama Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika. U nadolazećim godinama u svojim je radovima neupitno oštro sudio o ideji srpstva, interpretirajući povijesne podatke u nekim tekstovima u korist radikalne teze o nepostojanju srpskog imena.^[8] Odbojnost je otad pokazivao i prema jugoslavenskoj ideji. Unatoč takvim ocjenama, dosad nije utvrđeno da je sastavio plan koji bi poticao zločine protiv Srba ili neke druge oblike diskriminacije.

Nije zabilježeno niti da je Frank na početku svoje političke karijere istupao protiv srpstva. Poslije je zauzeo oštar protusrpski pravac koji se u političkom životu odrazio polariziranjem javnosti. Imao je, primjerice, razumijevanja za izgrede u Zagrebu i Slavonskom Brodu (tada Brod na Savi) iz 1902, koji su se dogodili nakon što je zagrebački Srbobran, glasilo Srpske samostalne stranke, prenio nepriličan članak beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika protiv održivosti hrvatske nacionalne ideje,^[9] pretvorivši se, prema službenim izvješćima, u „teror djaka i radnika po ulicama“.^[10] Izgredi su doista bili obilježeni pljačkom i uništavanjem imetka uglavnom srpskih trgovaca, a lokalne su vlasti potom oštećenim građanima nadoknadile štetu. Pridonio je Frank i napetomu ozračju za austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine i s njom povezane međunarodne krize (1908). Tada su frankovci utemeljili stranačke legije kao odgovor na srpske četničke odrede koji su prijetili upadom preko Drine. Legije nikad nisu pustile dublji korijen zbog brzog okončanja krize i uvođenja ustavnosti u Bosnu i Hercegovinu. Ni u jednom od tih slučajeva nije došlo do širenja sukoba i uznemiravanja građanstva u Hrvatskoj jer su vlasti učinkovito nadzirale događanja. Sukobi su se počeli pojavljivati kad se Frank kao jedan od pravaških predvodnika suprotstavio suparničkim ideologijama, ponajprije ideologiji narodnoga jedinstva Hrvata i Srba te srpskoj nacionalnoj ideologiji, držeći da je prva u funkciji druge, koja pak pretendira na komadanje Hrvatske i ostvarenje ideje o ujedinjenju svih Srba u jednoj državi.

U navedenom tekstu u Novostima spomenut je i ekstreman odnos prema Židovima, koji su tijekom Drugoga svjetskog rata doživjeli holokaust. Najnovije istraživanje pokazuje određenu proturječnost u Starčevićevu izričaju.^[11] S jedne je strane prihvaćao svakoga tko drži do dobrobiti Hrvatske i njezina stanovništva:

„U svakoj zemlji ima pučanstva različnih jezikom, vjerom, pasminom i t. d., pa se po tom i različnimi imeni zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskoga, židovskoga, ciganskoga, i t. d. Mi ne uvidjamo, da ti nazivi obćenitosti stanovničtva ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati ni narivavati; neka ih svatko rabi i mienja, kako hoće. (…) Držeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Niemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, i t. d., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i ciele domovine; a plašimo se jednako i Hrvata i Srba, i t. d., svakoga, tko je proti onim skupnim svetinjam.“^[12]

S druge pak strane u njegovu je iznimno velikom broju pisanih radova dosad pronađen i vrlo mali uzorak onih koji bi se mogli svrstati u antisemitizam. Najčešće se navodi dio iz rasprave Ustavi Francezke, u kojem za Židove neprimjereno govori da su „pasmina, izuzev nekoje iznimke, bez svakoga morala i bez svake domovine.“^[13] Ti se radovi po rezultatima navedenog istraživanja ne mogu svrstati u teoriju o arhineprijateljima kao intelektualnoj podlozi za provođenje kolektivnih zločina.

Izvan svake je sumnje nerazumno Josipa Franka opteretiti antisemitskom ostavštinom. On je po rođenju bio Židov koji je u zreloj dobi prešao na katoličanstvo. Nikad nije iznosio sudove koji bi svjedočili o protužidovskim stajalištima, a za vrijeme njegova čelništva u pravaškoj stranci postojale su skupine Židova iz Hrvatske koje su nastupale pod nazivom „izraelićani“. Na primjer, tijekom izborne kampanje 1910. u Starčevićevu je domu održan sastanak „pravaša izraelićana“.^[14] I tijekom Dreyfusove afere (1894–1906) – slučaja vojne špijunaže koji je zbog za izdaju nepravedno osuđenoga Alfreda Dreyfusa, jedinoga židovskoga časnika u glavnom stožeru francuske vojske, odjeknuo širom Europe, pa tako i u Hrvatskoj – tisak pod Frankovim utjecajem zauzimao se za pravično suđenje i upozoravao na neprimjerenost širenja antisemitizma. Upravo suprotno iznesenoj ocjeni o „arhineprijateljstvu“ frankovaca prema Židovima, može se ustanoviti da su mnogi dionici političkih borbi poticali antisemitizam zbog Frankove pojave u hrvatskoj politici.

Tvrdnja o malograđanskim krugovima prežitak je zastarjele i jednostrane teorije o društvenom sastavu pravaštva. Ona uopće ne nudi pouzdan uvid u sastav socijalnih skupina u doba kad djeluju Starčević i Frank. Iz nje se ne može shvatiti na koji je način pravaška ideologija doživjela ekspanziju. Pravaški program načelno je pretpostavljao postizanje društvenoga sklada koji pomiruje interese širokih slojeva na čelu sa seljaštvom i građanstvom manjega i srednjega posjeda s nacionalno osviještenim plemstvom i bogatijim građanima. U praktičnoj izvedbi jednu od ključnih provedbi pravaških načela preuzeli su neovisni intelektualci koje je teško uklopiti u matricu malograđanstva, a ne treba zanemariti pripadnike klera koji su u okolnostima ograničenoga izbornoga prava bili bitni za širenje ideologije po unutrašnjosti zemlje. Kako su to pristaše malograđanskoga mentaliteta, koji krase uski interesi, svoje uporište tražili u političkoj skupini koja nije mogla stići do kormila vlasti i ponuditi im perspektivu društvenoga napredovanja?

Sve u svemu, povezivati Starčevića i Franka s ustaškim pokretom i progonima koji su uz njega vezani tijekom Drugoga svjetskog rata nema činjeničnih uporišta. To što su se ideolozi ustaštva u svojim tumačenjima pozivali na Starčevića i prilagođivali ga svojim potrebama problem je naknadne interpretacije, a ne tobožnjega kontinuiteta starčevićanstva. Usto, nije poznato da su se kreatori ustaške politike u svojim pogledima na povijest ili u svojoj inačici kulture sjećanja pozivali na Franka. U djelima autora lijeve provenijencije poput Augusta Cesarca, Vase Bogdanova i Miroslava Krleže Starčevića se načelno pozitivno ocjenjuje,^[15] pa nitko ne tvrdi kako je starćevićanstvo bilo ishodište komunističkoga pokreta.

Među citiranije povjesničarke i povjesničare koji se bave hrvatskom poviješću druge polovice 19. stoljeća, a napose pravaškim temama, pripada Mirjana Gross. U jednom od svojih članaka objasnila je razliku između Starčevića i zagovornika rasnoga nacionalizma:

„Sljedbenici nacističkoga rasizma nastojali su Starčevića prikazati kao preteču zbog njegove upotrebe spomenutih pojmova („slavoserbska pasmina“, op. aut.). No, u suprotnosti s biološkim rasizmom, Starčević je isticao da nema čistokrvnih potomaka starih Hrvata ali da se održao duh nekadašnjega hrvatskog naroda-gospodara područja između Njemačke i Makedonije i da je njegovo glavno obilježje težnja za gospodstvom, za stvaranjem i održavanjem vlastite države.“^[16]

Na to se nadovezuje i tvrdnja Fikrete Jelić-Butić, najpoznatije istraživačice ustaškoga pokreta prije 1990, o genezi ustaške skupine:

„Po svom nastanku ustaška je skupina bila najuže vezana uz razvoj političkih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji. Osnovni je biljeg tim odnosima davalo nacionalno pitanje, u prvom redu hrvatsko pitanje, koje je, s obzirom na snagu svojih nosilaca, bilo akutno od samog nastanka jugoslavenske države 1918. godine.“^[17]

Obje ocjene odbacuju mistifikacije o Starčeviću i Franku kao nositeljima duhovne podloge ustaškoga pokreta i NDH, odnosno o njihovoj izravnoj vezi s tipom nacionalizma koji je obilježen ekstremnim nasiljem u Drugom svjetskom ratu.

Iz svega navedenog jasna je potreba sagledavanja pojedinih povijesnih pojava u kontekstu vremena njihova nastanka i razvitka. A za istaknute pojedince nužno je poznavati njihovo djelo u cjelini da bi se mogli donositi dalekosežni zaključci.

Stjepan Matković