Događaji iz svibnja 1945, poznati pod nazivom Bleiburg i Križni put, i danas su prijeporni te se u medijima i javnosti prikazuju i tumače na različite načine. U sklopu projekta CroFacta već se pisalo o stereotipima po kojima su na Bleiburgu i Križnom putu stradali samo Hrvati, i do pola milijuna njih,^[1] a u ovom se članku propituje utemeljenost stajališta da su tada stradali samo zločinci, odnosno da su ta stradanja posljedica očekivana revanšizma za zločine počinjene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH).

Stajalište prema kojem je ono što se dogodilo na Bleiburgu i Križnom putu očekivano i zasluženo već godinama zagovara ili podupire dio hrvatske politike, medija i javnosti. Najčešće se ta tvrdnja opravdava objašnjenjem kako su se pripadnici Oružanih snaga NDH borili na krivoj strani, podupirali Treći Reich i time našli na strani poraženih nakon Drugoga svjetskog rata. U ovom članku izdvojene su neke od brojnih medijskih objava s takvom ili sličnom interpretacijom događaja na Bleiburgu i Križnom putu, ponajviše osoba čija se stajališta zbog njihova društveno-političkoga statusa redovito prenose u više medija.^[2]

Među onima koji ponajviše ustraju na takvim tumačenjima događaja na Bleiburgu i Križnom putu bivši je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Za predsjedničkoga mandata nije posjetio Bleiburško polje, na kojem su se održavale obljetničke komemoracije, a 2008. mogući je posjet uvjetovao razrješenjem te politizirane teme i manipulacija brojem stradalih iskapanjem grobišta i stručnim utvrđivanjem činjenica, što je usporedio s Jasenovcem: „Neka se, kao i u Jasenovcu, utvrdi poimenično tko je tamo ubijen“.^[3] Iz navedenoga se može zaključiti kako je tada za Mesića broj stradalih u Jasenovcu poimenično bio riješen. Da tomu nije tako, svjedoče brojni znanstveni radovi u kojima se još uvijek raspravlja o pitanju broja žrtava u logoru Jasenovac, o čemu je često pisao povjesničar Vladimir Geiger.^[4] Posebno je to bitno naglasiti jer je Mesić prije o logoru Jasenovac govorio kao o radnom logoru, u kojem su bili i oni „koji su mogli aktualnom režimu smetati“, a o broju stradalih rekao je: „Puno je 25 tisuća, ali nisu to samo Srbi.“^[5] Mediji su i drugim povodima izvješćivali o njegovim suprotstavljenim izjavama.^[6]

U to je doba isto tako držao da „svi koji su likvidirani nakon završetka rata su žrtve jer im nije suđeno“, a pitanje sudskoga utvrđivanja eventualne krivnje, za koju je višekratno napominjao kako treba biti individualizirana, poslije u istupima nije spominjao. Više je medija tako 2011. prenijelo njegove izjave iz Dnevnika 3 Hrvatske radiotelevizije od 8. veljače u povodu iskapanja grobnice iz 1945. u zagrebačkoj Kustošiji te najave tadašnjega ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka o intenziviranju istrage komunističkih zločina.^[7] U članku Stjepan Mesić: „Na Bleiburgu nije bilo zločina, na križnom putu vjerojatno jest“ u Večernjem listu navodi se kako je među ostalim rekao:

„Činjenica je da su nakon njemačke kapitulacije kvislinške snage pružale otpor. Ako je 1500 partizana poginulo, i na drugoj su strani ljudi poginuli. To je nastavak rata poslije rata i ne možemo govoriti o zločinu.“

U navodu su sporne kako tvrdnja o broju poginulih partizana od 8. do 15. svibnja 1945, tako i ona da se za ubojstva nakon završetka rata ne može govoriti o zločinu. U svezi s povlačenjem mnoštva u kolonama prema zapadnim saveznicima točno je da je u to vrijeme bilo sukoba među zaraćenim stranama i obostranih gubitaka, posebice oko Gornjega Doliča i Dravograda.^[8] Na partizanskoj su strani u sukobima sudjelovale jedinice III. i djelomično IV. armije. U operativnom izvješću Štaba III. armije upućenom Generalštabu Jugoslavenske armije za 14. svibnja 1945. stoji da su se protekle noći i tijekom dana na području Dravograda vodile „borbe nesmanjenom žestinom“ te da su od 8. do 23. svibnja jedinice armije imale ukupno 142 poginulih, 374 ranjenih i 55 nestalih.^[9] U popisima gubitaka za III. armiju od 1. do 15. svibnja 1945. navodi se 668 poginulih, 2482 ranjenih te 158 nestalih, a za IV. 846 poginulih, 2350 ranjenih i 136 nestalih.^[10] Iz navedenoga proizlazi kako je u prvoj polovici svibnja poginulo 1514, ranjeno 4832, a nestalo 294 pripadnika tih armija. S obzirom na to da nisu sve njihove jedinice bile angažirane u operacijama na području Slovenije te da velik dio tih gubitaka otpada i na razdoblje prije 8. svibnja, Mesićevu se procjenu ne može držati točnom.

Slično je S. Mesić ponovio i u svibnju 2020:

„U Bleiburgu je kapitulirala kvislinška vojska, dakle ustaše, četnici, svi oni koji su se bojali kazne zbog zločina koje su učinili na prostoru Jugoslavije pa onda jasno i na prostoru Hrvatske. Bleiburg je mjesto gdje su se ti kvislinzi predali, ali 10–12 dana nakon što je kapitulirao Treći Reich. Dakle nakon toga. Oni su nastavili dalje borbu još 10–15 dana, poginulo je preko 1500 partizana u tim bitkama koje nisu trebale biti i preko 3 i pol tisuće je ranjeno.“

Ne može se reći da se predaja na Bleiburgu dogodila 10–12 ili 10–15 dana nakon kapitulacije Trećega Reicha. Kapitulacija Trećega Reicha potpisana je 8. svibnja 1945. u 23:01 (efektivno u ponoć 8/9. svibnja), a predaja na Bleiburgu dogodila se tjedan dana poslije, 15. svibnja, između 16:00 i 16:30.^[11]

Posljedično, u više je navrata izjavio kako se u slučaju bleiburških događaja ne može govoriti o ratnom zločinu jer nakon rata „više nema ratnih zločina, postoje samo zločini“. To implicira da pobijene nakon 9. svibnja 1945. nije štitilo nikakvo međunarodno pravo.

Za razliku od njega povjesničar Ivo Goldstein pisao je u tjedniku Globus, što je prenio Jutarnji list, kako su „Oružane snage NDH i u povlačenju prema Austriji počinile masovne zločine, a budući da su već imale poznatu četverogodišnju zločinačku bilancu, pale su pod udar članka 4, točke 1 Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu Ženevske konvencije. Izgubile su prava predviđena po toj Konvenciji za vojske korektnog ponašanja u vođenju rata“. Ovdje treba napomenuti kako se kad je riječ o zakonima i običajima rata misli na Hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. te na Pravila o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907, koja su aneks Konvenciji.^[12] Pritom nije članak 4. Pravila podijeljen na točke, nego članak 1, koji definira da ratni zakoni, prava i dužnosti ne obuhvaćaju samo članove vojski nego i policija te dobrovoljačkih odreda. Njegove četiri točke propisuju koje pretpostavke pritom moraju biti ispunjene. Za Goldsteina je ključna točka 4, po kojoj se mora djelovati u skladu sa zakonima i običajima rata, pa su njezinim kršenjem Oružane snage NDH izgubile prava predviđena Konvencijom. Doduše, u istom tekstu ubrzo navodi kako za „masovno ubijanje razoružanih zarobljenika nema pravnih ni moralnih opravdanja“.

Da norme međunarodnoga prava ipak postoje, bili su svjesni i vojskovođe Jugoslavenske armije, a kako su ih poimali svjedoče riječi Milana Baste upućene pregovaračima Oružanih snaga NDH:

„Mogu vas ipak na kraju nešto pobliže obavijestiti o slijedećem: izbjeglo stanovništvo vratit ćemo kućama; cjelokupna vaša vojska, u slučaju da pristanete na bezuvjetnu kapitulaciju, bit će sprovedena u zarobljeničke logore; prema pripadnicima vaše armije postupat će se po međunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima; svim oficirima i vojnicima bit će ostavljena najnužnija sprema; generali mogu da ostave svoje posilne, automobile i lično naoružanje do daljnjeg. Ukoliko se ne prihvate ovi uvjeti, smatrat ćemo da nastavljate ratne operacije poslije zvaničnog obustavljanja drugog svjetskog rata – pa vas više neće štititi međunarodno pravo o ratnim zarobljenicima. U tom slučaju tretirat ćemo vas kao odmetnike čiju će likvidaciju pomoći i naši saveznici.“

Nakon same predaje Basta je, pripremajući sprovođenje zarobljenika zapovjednicima 12. proleterske brigade Jugoslavenske armije naglasio da moraju izdati izričito naređenje i objasniti borcima da ne smije biti nikakvih pogrešaka u odnosu prema zarobljenicima:

„Jer tko zna što bi se moglo dogoditi ako ne obavimo prethodne pripreme, s obzirom da će u koloni biti okorjelih ustaških zlikovaca. Među našim borcima ima mnogo onih kojima su ustaše uništile čitave obitelji. Stoga borcima treba objasniti da će naša vlast ispitati stupanj krivice svakog zarobljenika i da će oni koji su okrvavili ruke nevinom krvlju odgovarati pred narodnim sudom i biti zasluženo kažnjeni.“^[13]

Pravni stručnjak Dominik Vuletić napominje da to što 1945. nisu postojala pravna sredstva koja poznajemo danas ne znači da nije postojao pravni okvir mjerodavan za bleiburška događanja:

„Prvo, postoji Ženevska konvencija za zaštitu ratnih zarobljenika iz 1929. god. (prethodnica Konvencija iz 1949. god. koje koristimo danas zajedno s dopunskim Protokolima) čije su stranke bile NDH, Velika Britanija i Jugoslavija (DFJ). Drugo, zakoni i običaji rata koji ulaze u haško pravo obvezivali su sve sukobljene strane u II. svjetskom ratu. Takvo stajalište potvrđeno je i kroz praksu Nürnberškog suda (Međunarodni vojni sud).“^[14]

S druge strane, pravnik, profesor emeritus Sveučilišta Yale Mirjan Damaška isticao je da ne treba zaboraviti kako prema međunarodnom pravu rat završava ratifikacijom mirovnoga sporazuma, a ne kapitulacijom, no sve da je rat i gotov, to nije odlučujuće za postojanje ratnoga zločina:

„Onodobna pravila o tretmanu ratnih zarobljenika vrijedila su, naime, sve do konačne repatrijacije zarobljenih, a povreda tih pravila proglašena je u Nürnbergu ratnim zločinom.“^[15]

Sporna je i Mesićeva tvrdnja izrečena u Dnevniku 3 o broju poginulih na Bleiburgu. Kako navodi Večernji list, ustvrdio je da se zločin nije dogodio na Bleiburgu: „Tamo je bila jedna pobuna, poginulo je nešto malo ljudi.“ U kasnijim je istupima konkretniji, 2020. po njemu je na Bleiburgu „devet ljudi poginulo koji su htjeli ići u proboj i to je sve“, dok je 2025. u razgovoru za portal Novosti, što su prenijeli i drugi mediji, rekao kako je ondje „poginulo samo 13 zločinačkih, neprijateljskih vojnika koji su krenuli u proboj“.^[16] No historiografski je utvrđeno da se na Bleiburškom polju nije dogodila pobuna. Tamo je okupljeno mnoštvo čekalo rezultate pregovora. O tom u dnevničkim zapisima svjedoči i inženjer Neđat Sulejmanpašić:

„12.30 Čekamo i čekamo. Zbijeni na poljani, na cesti viši časnici, sve nešto ili nekog čeka. Izgleda nekog višeg engleskog časnika.“^[17]

U historiografiji međutim još nije poznato koliko je točno stradalih na Bleiburškom polju. O 27 poginulih piše publicist Slavko Goldstein.^[18] Izvore nije naveo, ali vjerojatno je tvrdnje temeljio na izvješću Štaba 12. divizije, prema kojem je prilikom predaje zarobljeno „93.000 neprijateljskih vojnika, a ubijeno 27 neprijateljskih vojnika“.^[19] Također ne navodeći izvore, Ivo Goldstein govori o 15, 27 ili 40 žrtava, a ti se podatci ponavljaju i u zajedničkoj knjizi sa Slavkom Goldsteinom Jasenovac i Bleiburg nisu isto.^[20] Neutemeljena je i izjava Ivana Fumića, bivšega predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, koji je „obišao Bleiburško polje“ i „otišao na groblje u Bleiburg“ te zaključio da je „tamo zakopano 20 ustaša koji su se sami ubili“.^[21]

Da te tvrdnje ne stoje i da je broj poginulih ipak veći, potkrjepljuju riječi Francija Strlea, koji je u knjizi Veliko finale u Koruškoj o završnim partizanskim operacijama među ostalim napisao (str. 344–355):

„Na ustašku kolonu s naših položaja zapucaše mitraljezi i minobacači. Bombardiranje je trajalo petnaest do dvadeset minuta, a tek su onda ustaše istakle bijele zastave, što je značilo da su se predali.“

Prenoseći riječi Miće Došenovića, načelnika stožera 14. divizije, nastavlja:

„nikakve topničke pripreme nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, napravili su puškomitraljezi šarci. Uvijek kažem, imali smo idealne položaje i kratku udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bila bojna formacija, bila je to gomila zbijenog ljudstva na cesti i oko nje, auto do auta i čovjek do čovjeka.“

Strle navodi da pri tim napadima kolona nije pružala gotovo nikakav otpor.

U istupima iz 2011. S. Mesić navodi kako je na Križnom putu „vjerojatno bilo zločina“, ali da se „brojke napuhavaju i od toga nema ništa“. U kasnijim istupima izostalo je i načelno spominjanje tih zločina, a implicira se da je stradala samo vojska:

„Nakon toga, žene, djeca, civili su otpušteni, pogledajte slike s Bleiburga, nema nijednog djeteta, ni jedne žene, sve je to razoružana vojska“.

Činjenica je da je nakon predaje dio civila upućen vlakovima u mjesta prebivališta.^[22] Transporte vlakovima spominje i knjiga depeša 15. majevičke brigade, koja je 21. svibnja 1945, po naredbi, za Zagreb uputila vlak s jednim članom štaba kao pratnjom zarobljenicima. No isti su dan prema tom izvoru navedene jedinice radile „isto što i juče (likvidacija).“^[23] S druge strane, u zarobljeničkoj je koloni bilo žena i djece, a neki su od njih baš vlakovima dopremljeni u logor u Mariboru:

„Kad su nas doveli iz vlaka u tu vojarnu pretvorenu u logor, našli smo sve zgrade vojarne pune izmučenih hrvatskih i njemačkih vojnika, a zatim po dvorištu skupine vojnika, časnika i jednu vrlo brojnu grupu građanskih osoba među kojima mnoštvo žena i djece te barem 15 hrvatskih katol. svećenika kojim nismo imali pristupa, a stajali su na desnoj strani dvorišta stotinjak metara od nas.“^[24]

I u logor Teharje kraj Celja pristigla je u lipnju skupina žena s djecom. O zločinima nad njima svjedočio je u razgovoru za Jutarnji list 2003. Zdenko Zavadlav, onodobni referent jugoslavenske sigurnosno-obavještajne službe OZNA-e (Odjeljenje zaštite naroda) za područje Maribora koji je bio zadužen za organizaciju smaknuća zarobljenika: „U rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile – žene, djecu, starce… To su uglavnom bili ljudi koji su se probijali prema austrijskoj granici, a nisu bili uključeni u Križni put. Ondje je ubijeno nekoliko tisuća ljudi.“^[25] U konačnici, pri istraživanjima u masovnom grobištu Tezno stručnjaci sudske medicine evidentirali su i kosti koje su pripadale osobama ženskoga spola.^[26]

Mesić se nadalje ne slaže ni s pojmom „komunistički zločini“, s obzirom na to da je za Drugoga svjetskog rata „kod nas vođena narodnooslobodilačka borba u kojoj je sudjelovalo najmanje komunista“. Uistinu je bilo mnogo pripadnika partizanskoga pokreta koji nisu bili komunisti, ali oni koji su naređivali i provodili teror na kraju rata i poslije bili su u hijerarhiji Komunističke partije Jugoslavije i djelovali prema njezinim direktivama:

„To što je Vrhovni štab, iako malobrojan, ipak uspešno vršio svoju dužnost rezultat je kako neposrednog Titovog uticaja, tako primenjene decentralizacije i direktivnih oblika strategijskog rukovođenja i doprinosa CK KPJ, koji je uspeo da najbolje komandante uzdigne na položaje – čelo jedinica neposredno potčinjenih Vrhovnom štabu“.^[27]

Pri isticanju isključivo antifašističke uloge partizanskoga pokreta zanemaruje se revolucionarni element obračuna s neprijateljem po diktatu Komunističke partije Jugoslavije. O tom već u siječnju 1945. zorno svjedoči izvješće OZNA-e VI. korpusa Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije: „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i da će sutra biti protiv nas“.^[28] I spomenuti Zavadlav u dnevničkim zapisima spominje „transporte“ i „serijska strijeljanja“ što su ih provodili OZNA i Korpus narodne odbrane Jugoslavije, a naredba je stigla „s vrha“: „Neprijatelja ubijati bez suđenja dok revolucija još traje“.^[29] Opširno je objašnjenje ponudio i blizak Titov suradnik Svetozar Vukmanović Tempo:

„Svakim danom postajalo je sve jasnije da se borba ne vodi samo za istjerivanje okupatora već i za to da se više nikad ne vrati poredak stare Jugoslavije koji je bio zasnovan na eksploataciji čovjeka, odnosno da više nikada jedna nacija ne obespravljuje drugu. U tom pogledu i naš narodnooslobodilački rat je bio nastavljanje politike Komunističke partije iz predratnog razdoblja. (…) Pa ipak, od komunista je zavisilo kako će krize biti prevladane. Bila je odlučujuća njihova sposobnost za uspješno kombinovanje oružane i političke borbe. Radilo se, dakle, o tome da su oružana borba protiv okupatora i socijalistička revolucija bile dvije strane istog pitanja. To se nije moglo razdvajati. A to je značilo da će uspjesi u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji zavisiti u prvom redu od politike i vojne sposobnosti komunista, od toga kako će i koliko će i u borbi i u političkom djelovanju zadobiti povjerenje ljudi. Ukratko, nije više bilo dovoljno biti hrabar i umješan u borbi i time zadobiti povjerenje boraca. Bilo je važno zadobiti političko povjerenje. Trebalo je strpljivo objašnjavati politički cilj rata svakom čovjeku bez obzira na njegovu nacionalnu, vjersku i klasno-socijalnu pripadnost i, u isto vrijeme, biti nemilosrdan prema svjesno opredijeljenim saradnicima okupatora.“^[30]

Često se zločini počinjeni na Bleiburgu relativiziraju ili opravdavaju osvetom za zločine koji su počinjeni u NDH, osobito u Jasenovcu. Tako se i u Mesićevim izjavama može pročitati da su u Bleiburgu mnogi bili krivi za mnoge zločine, odnosno da je Bleiburg bio neminovna osveta.^[31] Pritom se ne spominje individualizacija krivnje kakva se traži za pripadnike Jugoslavenske armije.

Mesićev nasljednik na predsjedničkoj funkciji i pravnik Ivo Josipović na početku je mandata posjetio Bleiburg, zajedno s nekim članovima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, čime je želio pokazati „da zemlja koja je na pobjedničkoj strani ima ljude koji prepoznaju stradanje onih koji su bili na drugoj strani“. Izrazio je i želju da se prijepor oko Drugoga svjetskog rata „na neki način stavi u one okvire gdje mu je i mjesto, mjesto povijesti, povijesne istine, ali naravno i humanizma – prava svakog na svoj grob“. Počinjenje zločina nije negirao ni u kasnijim istupima, kazavši kako „za tolika ubojstva nema opravdanja“. Ta pak izjava korespondira više s moralnom nego kaznenom odgovornošću, osobito u kontekstu prethodnog upozorenja na „ispravan kontekst“, u kojem se zna „tko je bio tko u ratu, tko borac za slobodu i pravdu, a tko eksponent zločinačke politike i izdajnik. Zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka“.

Na istom tragu piše i Ivo Goldstein:

„Bleiburg je u stanovitom smislu već bio predodređen Jasenovcem, jer saveznička su Velika trojica na Churchillov prijedlog u Teheranu 1943. već najavila da će kazna za genocidne zločine biti sastavni dio pobjede. Ali, naravno, dok su Churchill i Roosevelt mislili na kažnjavanje putem sudskog postupka, Staljinu su sudovi bili suvišna smetnja, a jugoslavenski komunisti u to su vrijeme uspostavljali vlast upravo po uzoru na Staljinovu. Umjesto sudskih postupaka nastupilo je neobuzdano osvetništvo (...) s primišlju staljinističkog stila novih vlastodržaca da se na taj način mogu riješiti potencijalnih neprijatelja. Pri tome je posebno žalosno što su glavni počinitelji zločina pobjegli sve do Argentine i Australije, a stradala je masa, pretežno naivnih i nevinih.“

Nije sporno da je u zarobljeničkoj koloni bilo ljudi koji su bili krivi za zločine počinjene u NDH i da se velik dio Vlade NDH, uključujući poglavnika Antu Pavelića, spasio bijegom u inozemstvo. Manji dio predstavnika civilne i vojne vlasti u NDH bio je osuđen,^[32] no nikomu od zarobljenih u svibnju 1945. nije suđeno, niti im je dokazana krivnja, kako u literariziranoj interpretaciji svjedoči publicist Mato Marčinko:

„Nisu nam sudili. Niti su nas ispitivali, niti su proveli bilo kakvu istragu. Imena nam nisu popisali, čak nas nisu ni prebrojili. U smrt su nas poslali jednostavno i nehajno, bez ikakvih ceremonija, bez smrtopisa, bez žurbe, bez uzbuđenja.“^[33]

Mnogi od tako stradalih, realnije procjene govore o 80 000–90 000 samo Hrvata,^[34] i danas se nalaze u brojnim pojedinačnim i masovnim grobištima diljem Slovenije i Hrvatske.^[35] Neki od njih su iskopani i utvrđena je njihova nacionalna pripadnost, ali i nakon 80 godina oduzeto im je pravo dostojnoga posljednjeg počivališta. Pri iskapanjima u Teznom među ostalim je utvrđeno:

„U gornjem su sloju između ostataka ljudskih kostiju i iznad njih ležali ostaci vapna. Pomoću građevinskog stroja odstranjivali su gornji sloj zemlje i onda nastavljali iskopavati ručno. Posmrtne su ostatke uklanjali postupno po slojevima i slagali ih u smislenu cjelinu. Istodobno su u istu cjelinu smještali nađene predmete i ostatke obuće. Mjesto nalaza lubanje označili su brojem i strelicom koja je pokazivala smjer položaja trupla. Posmrtne ostatke stavljali su u označene polivinilske vreće i svaki dan na kraju iskopavanja prevozili ih u mrtvačnicu na groblje Dobrava. (…) Kosturi su bili pronađeni u najrazličitijim položajima i međusobno isprepleteni. Pojedine su kosti bile jako oštećene. Kod većine pronađenih kostura vidljivo je da su nadlaktice i podlaktice bile svezane žicom. U nekim su slučajevima žicom bili vezani i donji ekstremiteti. Na pojedinačnim su lubanjama bile vidljive i prostrijelne rane. Uz kosture su našli i ostatke odijela, gumbe, dijelove kožnih remena i osobne predmete.“

Goldstein također iznosi da je Josip Broz Tito saznao kako se njegova naredba o sprječavanju ubijanja ratnih zarobljenika od 14. svibnja ne poštuje te kako „nije ništa poduzeo“, iako ih nije odobravao „'pogotovo jer se otelo kontroli i preraslo u anarhiju, pa je tražio izvještaje i razjašnjenja'“. Za taj navod ne postoji nijedan dokument ili izvješće koje bi ga potvrdilo. Pritom je teško i zamisliti da vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije traži izvješća i razjašnjenja, a da nitko od podređenih ne reagira.^[36] Najposlije, i sam je Broz na mitingu u Ljubljani 27. svibnja 1945. rekao:

„Što se tiče ovih izdajnika koji se našli unutar naše zemlje – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.“^[37]

U mnogim spomenutim tekstovima često se provlači teza da se zbjeg prema Bleiburškom polju dogodio jer mnogi nisu htjeli dočekati novu vlast, bojeći se represije. Da su strah i nepovjerenje bili opravdani, uz dosad navedeno potvrđuje i velik broj dostupnih dokumenata i svjedočanstava o događanjima pri preuzimanju pojedinih mjesta i gradova. Tako se u izvješću upućenom Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske od 17. siječnja 1945. navodi da su povjerenici OZNA-e na području Dalmacije dobili „direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu. – U duhu te direktive od Dubrovnika – Knina pa do Zadra likvidiran je stanovit broj ljudi“.^[38] Slično piše i u izvješću Kotarskoga narodnooslobodilačkog odbora Vinkovci: „Kao što i jest bilo nekih nepravilnosti od strane naše vojske pri dolasku u ova sela, tako da je ovdje u pojedinim selima poubijano dosta ljudi pa čak i oni koji nisu bili loši ljudi“.^[39] Sve rečeno sažima depeša Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije, odnosno Aleksandra Rankovića upućena OZNA-i za Hrvatsku:

„Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.“^[40]

Jedan od pristupa stradanjima na Bleiburgu i Križnom putu koji i danas opterećuje hrvatsko društvo pitanje je sjećanja na žrtve, što obuhvaća i sam vrh državne vlasti, pa Hrvatski sabor prigodno prihvaća^[41] ili odbija^[42] pokroviteljstvo nad obljetničkom komemoracijom. Koliko je u hrvatskom društvu kontradiktoran odnos prema stradalima, najbolje opisuju riječi I. Goldsteina: „Ne dvojim da Oružane snage NDH kao vojska Zla nisu dostojne godišnjih komemoracija na Bleiburgu“, no ipak „mnogi mobilizirani i nedužni pripadnici te vojske, koji čine dobar dio postradalih, sigurno zaslužuju pijetet“.

Zaključno se može reći kako je neprijeporno da su se zločini na Bleiburgu i Križnom putu dogodili, no ni nakon 45 godina šutnje i 35 godina otvorenoga pisanja o njima nema niti historiografskoga niti javnoga konsenzusa o postojanju ili nepostojanju krivnje i odgovornosti za njih. Govor o zločinima nad protivnicima partizanskoga pokreta opterećen je ideologijama i svjetonazorima te tumačenjima koja počesto skreću u njihovo relativiziranje i opravdavanje. Ostave li se po strani moralne i civilizacijske vrijednosti po kojima se neki „zločin ne može opravdati drugim, baš kao što smrt bez suđenja neke skupine ne može iskupiti eventualne zločine koju je ta osoba (ili osobe) ranije učinila“,^[43] masovnost i sustavnost počinjenih zločina jasno svjedoče da nije riječ samo o revanšizmu za zločine počinjene u NDH nego i o planiranom te bez suđenja provedenom obračunu s političkim neistomišljenicima.

Martina Grahek Ravančić