U srbijanskim se medijima redovito o obljetnici hrvatske oslobodilačke operacije Maslenica iz siječnja 1993. prenose informacije o ciljevima i posljedicama njezine provedbe. Glavne su njihove tvrdnje da je Operacija bila agresija pokrenuta radi etničkoga čišćenja srpskoga naroda s područja Ravnih kotara, odnosno da je hrvatska strana počinila ratni zločin nad srpskim civilima.^[1]

Tvrdnje o navodnim masovnim ratnim zločinima hrvatskih snaga nad srpskim civilima srbijanski su mediji objavljivali od samoga početka operacije Maslenica u siječnju 1993. Nekoliko dana nakon početka Operacije vođa pobunjenih Srba Milan Martić u intervjuu za Radioteleviziju Srbije naglasio je da je u hrvatskom napadu stradalo „nekoliko stotina civila“, što je ubrzo i precizirao rekavši kako je „oko 400 civila nastradalo, žena i djece, i to od zločina kakvi nisu zapamćeni ni u prošlom ratu“.^[2]

Slično su o posljedicama operacije Maslenica, uglavnom u danima njezina obilježavanja, srbijanski mediji nastavili pisati i nakon što je prestala postojati Republika Srpska Krajina, tj. sve do danas.

Uz broj od oko 350 stradalih ističu se žrtve 55 civila, osobito žena, djece i starijih osoba, te se navodi da je riječ o agresiji i zločinu za koji nitko nikad nije odgovarao.^[3] Tako su srbijanske Novosti 2023. uz navedene podatke netočno navele i da su bila spaljena sela Islam Grčki, Kašić i Smoković te da bolje nisu prošli ni Zemunik Gornji ni Murvica „jer su hrvatske snage rušile i palile većinu kuća i ubijale svakog na koga bi naišle“. Novosti su u tom broju po prvi put navele i vrijeme stradavanja: „u dvadeset i jednom danu 1993. godine ubijeno 350 Srba“, dok su broj izbjeglih Srba iz Ravnih kotara s prijašnjih 10 000 povećali na 11 000. U nastavku članka piše kako su se nakon Operacije „zločini“ nastavili te da je ukupno stradalo 513 osoba. U njemu je navodni zločinački karakter operacije Maslenica potkrijepljen fotografijama od kojih neke s njom nisu uopće povezane. Tomu su pribjegavali i drugi mediji, najčešće objavljujući fotografije nastale početkom kolovoza 1995, tijekom organiziranoga zbjega srpskih civila zbog pokretanja hrvatske oslobodilačke operacije Oluja.^[4] U bosanskohercegovačkoj pak inačici portala isti je dan objavljen članak Ustaški zločini koji se ne zaboravljaju, u kojem se navodi kako su svi stradali u samo jednom danu:

„U operaciji Hrvatskih oružanih snaga na područje Ravnih Kotara i Malog Alana 22. januara 1993. godine poginulo je ili nestalo 348 ljudi“.^[5]

Glavni izvor takvih napisa podatci su Dokumentaciono informacionoga centra Veritas,^[6] koji je sastavio nekoliko popisa stradalnika, dostupnih na njegovim mrežnim stranicama, kao i različite publikacije u kojima su objavljivani.^[7] Ti su popisi također služili kao dokazni materijal u radu Tužiteljstva Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, ali i na Međunarodnom sudu pravde, u jednom od podnesaka (Protumemorijal) na hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid.^[8]

U Veritasovim popisima žrtava za operaciju Maslenica, koju nazivaju agresijom na Ravne kotare, u trenutku pisanja ovoga članka navodi se kako je stradalo 193 poimenično navedenih i 6 nepoznatih (NN) vojnika, 69 dragovoljaca iz Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i Republike Srpske, 55 civila, 88 civila u izbjeglištvu, a 10 se osoba vode kao nestale.^[9]

Iako trenutačno ti popisi obuhvaćaju dakle 421 stradalu osobu, Veritas u svojim priopćenjima za obljetnice Operacije izvješćuje o 348 ili 346 stradalih Srba na području Ravnih kotara, što po svemu sudeći ne obuhvaća dragovoljce iz Srbije i Crne Gore, ali ni poginule vojnike čiji je identitet ostao nepoznat.

No pregledom Veritasovih popisa stradalih vojnika i civila može se uočiti da su mnogi podatci u tim popisima netočni i nepouzdani, odnosno međusobno nepodudarni, primjerice u navođenju biografskih podataka stradalnika. Za primjer se donose rezultati istraživanja u medijski najčešće isticanoj i osobito osjetljivoj kategoriji stradanja civila.

Osim podatka o 88 civila iz neuobičajene kategorije „umrlih u izbjeglištvu“, koji se ni ne mogu držati žrtvama rata stradalima od borbenih djelovanja,^[10] više je netočnosti i u Veritasovu popisu civila poginulih tijekom operacije Maslenica. Tako se u njemu navodi više osoba koje su zapravo bili vojnici ili policajci (npr. vojnici Momir Krneta, Velimir Mrkić, Dragica Trbović, Rade Uzelac, Gordan Vidić, policajac Željko Ostojić) te osoba koje su preminule u drugim, neborbenim, pa i s ratom nepovezanim okolnostima. Primjerice, na popisu se nalazi osoba (Dragija Popović) koja je prema skupnom popisu poginulih i nestalih preminula 24. siječnja 1991. na otoku Ugljanu te se vodi kao neizravna žrtva rata,^[11] iako na otoku Ugljanu nije bilo oružanih sukoba, posebice ne u vrijeme kad rat nije niti započeo. Na popisu je i jedan Hrvat (Ante Ivković), koji je prema podatcima skupnoga popisa ubijen 10. veljače 1993. u Dobropoljcima u benkovačkom zaleđu, na području udaljenom od izravnih borbi. Naime, Ivkovića su ustrijelili srpski pobunjenici, a u travnju je nađena obješena i njegova supruga Manda.^[12] Predsjednik Veritasa Savo Štrbac u jednoj je od medijskih izjava točno opisao da su Antu i Mandu, kao i prethodno ubijene članove obitelji Ivković (Mirka, Tomu, Stevaniju rođ. Mrkela i Zvonka) ubili srpski pobunjenici.^[13] Ta je izjava dostupna i na Veritasovim mrežnim stranicama,^[14] gdje se na popisu poginulih i nestalih, unatoč tim saznanjima, samo Antu i Zvonka Ivkovića navodi kao žrtve rata, dok drugih članova obitelji na popisu nema.^[15]

Operacija Maslenica, kodnog imena Gusar (u nekim dokumentima i Zima '93), trajala je od 22. do 27. siječnja 1993. Nasuprot pisanju srbijanskih medija, zapovijed o pokretanju Operacije donijeta je 19. siječnja jer je vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj odbijalo prihvatiti mirovna rješenja, odnosno provesti mirovni plan koji je uvjetovao tadašnji izaslanik Ujedinjenih naroda (UN) za bivšu Jugoslaviju Cyrus Vance, prema kojem se trebao osigurati povratak prognanih Hrvata u dio okupiranih područja, odnosno u tzv. ružičaste zone (koje nisu ni bile pod zaštitom UN-a), a koje se UN polovicom 1992. bio obvezao vratiti u sastav Republike Hrvatske u što kraćem roku. Usto je Hrvatska trebala cestovno povezati svoj sjeverni i južni dio, jer je od okupacije Masleničkoga mosta i njegova rušenja u studenom 1991. komunikacija bila moguća jedino zaobilazno preko oštećenoga Paškog mosta, uz uporabu trajektne linije Prizna–Žigljen.^[16]

Hrvatske snage uspješno su ostvarile dva glavna cilja operacije Maslenica: oslobođeni su prostori Novskoga ždrila i Zračne luke Zemunik te više mjesta u zadarskom zaleđu i južni dio velebitskoga grebena. Iako Operacijom nije bilo planirano, oslobođeno je i okupirano područje Perućkoga jezera.

Nakon što su hrvatske snage ostvarile ciljeve i okončale napadna djelovanja, Glavni štab Srpske vojske Krajine donio je 27. siječnja 1993. odluku o pokretanju protunapada, odnosno vojne operacije kodnog imena Čelik, radi ponovnog osvajanja područja. U pomoć snagama 7. korpusa krajiške vojske pristigle su odabrane postrojbe iz ostalih njezinih korpusa, ali i ponajbolje srpske postrojbe iz Bosne i Hercegovine te Savezne Republike Jugoslavije. Unatoč tomu, nisu uspjeli vratiti ključne ciljeve protunapada – Kašić, Novigrad i južni dio Velebita. Ratni sukob proširio se na područje cijele sjeverne Dalmacije, a srpske snage jedini su uspjeh ostvarile ponovnim okupiranjem Škabrnje i nekoliko zaseoka na području Ravnih kotara. Vojnu nemoć krajiška je vojska nadomjestila uporabom topništva po civilnim ciljevima, što je prouzročilo ljudske žrtve (oko 120 civilnih žrtava na hrvatskoj stani)^[17] i materijalna razaranja. Takav oblik terorističkoga ratovanja vrh Srpske vojske Krajine službeno je nazvao strategijom realne prijetnje, a krajiška ga je vojska primjenjivala sve do poraza u Oluji 1995.^[18] Predstavnici zaraćenih strana potpisali su u Erdutu sporazum, srpska strana 15, a hrvatska 16. srpnja 1993, kojim je bilo predviđeno da se hrvatske snage do 31. srpnja 1993. povuku s područja oslobođenog u siječnju 1993, nadzor kojega su trebale preuzeti Zaštitne snage UN-a. Hrvatske snage to nisu učinile, nego su, štoviše, uz nazočnost državnoga vrha, 18. srpnja 1993. u promet pustile Zračnu luku Zemunik i pontonski most preko Masleničkoga ždrila. Stoga je srpsko topništvo od 2. kolovoza 1993. nastavilo gađati Zemunik i pontonski most, kao i civilne ciljeve na području sjeverne Dalmacije.^[19] Iako je sve do potpisivanja Zagrebačkoga sporazuma od 29. ožujka 1994 (formalno je potpisan rano ujutro 30. ožujka)^[20] bilo povremenih pješačkih borbi, a topnički udari i dalje su uzrokovali žrtve, srpske snage više nisu mogle promijeniti ishod bitke za zadarsko zaleđe i južni dio Velebita.^[21] U literaturi se kadšto pod vojno-redarstvenu operaciju Maslenica ubrajaju i navedene obrambene aktivnosti hrvatskih snaga, odnosno razdoblje od pokretanja akcije do Zagrebačkoga sporazuma.

Zaključno se može reći kako su tvrdnje o zločinačkom karakteru vojno-redarstvene operacije Maslenica netočne i neutemeljene. Riječ je o legitimnoj oslobodilačkoj operaciji, u kojoj je na objema stranama stradao veći broj civila. Srbijanski se mediji u izvješćivanju o broju stradalih mahom pozivaju na podatke Dokumentaciono informacionoga centra Veritas, koji su se pokazali netočnima i nepouzdanima. Provjerom je utvrđeno kako Veritasov popis od 55 stradalih civila, izuzevši 88 civila iz kategorije „umrlih u izbjeglištvu“, koji nisu izravne žrtve borbenih djelovanja, obuhvaća i osobe koje nisu stradale od djelovanja hrvatskih snaga, odnosno koje su stradale u neborbenim okolnostima, više vojnika te dvojica Hrvata koje je ubila Srpska vojska Krajine.

Tomislav Šulj