U povodu obljetnice rođenja pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića 17. veljače ove godine u emisiji Dogodilo se na današnji dan na Prvom programu Hrvatskoga radija iznesena je tvrdnja da je Kranjčević bio pravaški političar.^[1] Istovjetna tvrdnja kadšto se pojavljivala i drugdje.^[2] Podatak da je Kranjčević, najsnažnije pjesničko ime 19. st. i jedna od najistaknutijih književnih figura u nas uopće, bio političar potekao je vjerojatno iz činjenice da je, kako se u književnoj historiografiji uobičajeno ističe, bio privržen pravaškoj ideologiji.

Poetički program kojim osamnaestogodišnji Kranjčević započinje književno djelovanje umnogome se podudara s temeljima pravaštva. Kako se tumači u našoj kroatistici, nerazdvojiva je u to doba književnost bila od politike.^[3] Dihotomija narodnjačkoga jugoslavenstva i pravaškoga integralnog hrvatstva na različitim se razinama reflektirala i na književnom polju u najširem smislu te je književnost sve do kraja 19. st. ulazila u čvrst odnos s političkom praksom. U takvoj su se konstelaciji pravaški pisci njome koristili kao kritikom postojećega stanja hrvatske stvarnosti „literarno ga analizirajući“.^[4] Pravaškoj se promidžbi u tom smislu priključuje i Kranjčević. Sigurno je pritom da je oblikovanju njegova svjetonazorsko-političkoga profila pridonijelo odrastanje u Senju, koji je tih godina bio jedno od postojanih pravaških uporišta.^[5] Kritika je dakle složna u prosudbi da je u svojoj prvoj stvaralačkoj fazi, od prve tiskane pjesme 1883. do prve tiskane zbirke 1885, Kranjčević pravaški orijentiran pjesnik.^[6] Potvrđuje to izvorna građa iz njegova života (primjerice njegova bilježnica u kojoj ispod naslova Pjesme od 1884. sitnim slovima piše – Bog i Hrvati)^[7] te poetika koju tih godina razvija, odnosno ideologemi kojima se u stvaranju lirskih svjetova služio.

U deklarirano pravaškom časopisu Hrvatska vila, tada pod uredništvom Eugena Kumičića i Augusta Harambašića – pravaški opredijeljenih književnika koji su bili i aktivni političari^[8] – Kranjčević objavljuje 1883. svoju prvu pjesmu Zavjet. S njom je povezana simbolična scena koja se, kako se redovito opisuje u radovima o njemu, odvija u pravoj pravaškoj atmosferi. Čuvši pjesmu, ushićeno je Kumičić pozdravio dotad nepoznata autora, a netko je u redakciji profetski nagovijestio:

„To je pjesma! To je pjesma! Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!“^[9]

I dok će dio autora i Kranjčevićevo odustajanje od polaganja mature iste godine u znak potpore kolegama iz razreda kojima je to bilo zabranjeno također držati simptomom „prav(d)aštva“, sasvim je sigurno da su Zavjet i sve okolnosti oko njega jedna od prvih i posve očiglednih veza između pjesnika i pravaštva. One će se dokraja materijalizirati u pjesničkoj zbirci Bugarkinje (1885). Zanesen Starčevićem,^[10] inspiriran pravaštvom „kao politikom, ideologijom i praksom“ te njegovom „književnom stilistikom“, u njoj otvoreno preuzima pravaški program, u prvom redu njegovu ključnu ideju samostalne Hrvatske, nezavisne i od Beča i od Pešte. Predstavlja se kao pjesnik prorok te motivima pravaške inspiracije stilizira pjesničke slike prepoznatljiva političkoga podteksta. Utječući se Harambašiću ne samo poetički nego i za dvomjesečnoga boravka u Zagrebu 1884, kad se kreće u njegovu krugu nakon povratka iz Rima, odgovara na glavne pravaške pobude te književnošću posreduje zatečenu stvarnost. Moglo bi se zato reći da je puni smisao Kranjčevićevih ranih stihova, iako oni funkcioniraju i samostalno, moguće dokučiti tek u povijesnom kontekstu:

„Usmjeren na rješenje hrvatskoga pitanja, Kranjčević uranja u konkretan povijesni trenutak te u prvim pjesničkim iskustvima sudara sa svijetom očituje eksplozivnu mladenačku emociju i spontani zanos dok (…) tužno pjeva ponajviše zbog neslobodne domovine i autokratskoga banovanja omraženoga Khuena. 'Slobode koji nema, taj o slobodi sanja', kako će zapisati u antologijskoj pjesmi Moj dom.“^[11]

Stoga se upravo snažnim utjecajem pravaške misli može objasniti njegov nacionalni osjećaj, slobodarstvo, antiklerikalizam i otvorene antipatije prema tuđincima, napose austrijskoj i mađarskoj vlasti. Ima li razvidnije potvrde za to od pjesme naslovljene pravaškim geslom Bog i Hrvati!, koja se u neku ruku može tumačiti i kao neuvijena politička deklaracija?

Dakle u gotovo stoljeće i pol dugoj recepciji Kranjčevićeva života i djela utvrđeno je da je bio pravaški opredijeljen književnik. No indikativno je, Kranjčević se ne spominje u izdanjima koja se sintetski bave pravaštvom, poviješću 19. st. ili nekim njegovim segmentom. Ne spominju ga primjerice Mirjana Gross u sintezama Povijest pravaške ideologije i Izvorno pravaštvo – a referira se i na Kumičića, i na Harambašića, i na Antu Kovačića – ni Jaroslav Šidak u Studijama iz hrvatske povijesti XIX stoljeća.^[12] Osim u članku Dubravka Jelčića koji se bavi vezama književnosti i pravaštva te se u odlomku povezanu s Kranjčevićem referira na svoju Povijest hrvatske književnosti,^[13] ne navodi se ni u zborniku Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća.^[14] Tomu je tako iz jednostavna razloga: za razliku od Harambašića i Kumičića, politički angažiranih, te Kovačića, koji se u svojem radu žestoko obračunavao sa suprotstavljenom političkom opcijom,^[15] Kranjčević je pravaš ponajprije bio po uvjerenju.

Ipak, kritika je složna, Kranjčevićev pogled nadilazi stranačke obzore. Kao što i u poetičkom smislu inovira lirski doživljaj te motive podiže na višu estetsku razinu, tako i u političko-ideološkom nadvladava isključivosti. Na kraju krajeva, i nasljedovanje umjerenoga Harambašića umjesto žestokoga Kovačića znakovito je. Glavninu argumentacije u tom pogledu osigurao je sam pjesnik, koji od političkoga radikalizma odustaje iz pragmatičnih razloga. Neprikrivene pravaške tendencije, signali kojih se mogu pronaći i u njegovu ideološkom opredjeljenju i u pjesničkom radu, supostoje s odmakom od isključive političke dogme. Govorilo se zato u našoj kritici o Kranjčevićevoj kontinuiranoj prilagodbi društvenim okolnostima, sredinama u kojima je živio, o samozatajivanju i odricanju.

Kao jedan od glavnih pokazatelja njegove umjerenosti kritika prepoznaje odnos prema biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Prisiljen obratiti mu se u ključnim životnim trenutcima (šalje mu ukupno šest pisama: dva 1884, tri 1885. i jedno 1886), moli ga u nekoliko navrata za financijsku pomoć te ga pritom glorificira, vrlo iznenađujuće za jednoga pravaša, kao dobročinitelja („Evo me pred Tobom – prvi hrvatski sine i uz Boga Ti jedina nado moja – spasi me, spasi košto si jur tisuće spasio sirota!“).^[16] Moguća Kranjčevićeva intimna previranja zbog toga kompromisa koji je bio prisiljen učiniti nepoznata su. No kao srčanoga Strossmayerova poklonika opisuje ga i pisac Milan Gruber, koji mu je sugerirao da Bugarkinje posveti upravo biskupu.^[17] Kranjčević je bio dobro svjestan tadašnjih stranačkih fanatizama i moguće diskvalifikacije zbog političke nedosljednosti te je u dogovoru s Gruberom, vodeći u prvom redu računa o interesu izdavača, umjesto Starčeviću, što mu je bila intimna želja, i Strossmayeru, na što su ga nagonile životne prilike, zbirku strateški odlučio posvetiti narodnjačkomu bardu Augustu Šenoi, čime je izbjegnuo politički se deklarirati. Upravo će činjenica da je Kranjčević primarno umjetnik, a tek potom pravaš navesti književnu historiografiju da ga proglasi pjesnikom koji je nadvladavao isključivosti, koji je sposoban odvojiti politiku od umjetnosti. Ako se i s dozom opreza uzmu to njegovo dvojstvo i namjere, ostaje nepodijeljena ocjena da u svojoj privrženosti jednomu političkomu svjetonazoru Kranjčević nije bio jednostran. Može se prema tome reći da je, kad se u obzir uzmu i stvaralački i egzistencijalni poticaji, u ranoj fazi svojega djelovanja, ne napuštajući nikad dokraja pravašku ideologiju, kombinirao poetičke i političko-ideološke sustave te pokušavao pronaći točke njihove podudarnosti.

Kranjčević međutim, u smislu političke prakse, nije bio političar. S obzirom na to da je stalna tema naše književne povijesti i kritike, za vjerovati je da bi se dosad znalo da je bio praktično angažiran u političkom životu. U impozantnoj se recepciji njegova života i djela ne spominje da je bio političar. Prema svemu dosad poznatome u politici se nikad nije aktivirao. Taj podatak ne navodi ni jedan od njegovih pouzdanijih interpreta, ne spominje to ni Gruber, koji se još 1933. detaljno bavio njegovim književnim početcima i svime što je s njima povezano. Pravaš je bio po svjetonazoru. Politika je prožimala njegovo djelovanje, no stranci nije pripadao. Zaključno se stoga može reći da je tvrdnja da je Kranjčević bio političar neutemeljena.

Martina Kokolari