Nedavno se navršilo 190 godina od prve objave pjesme Horvatska domovina Antuna Mihanovića, tiskane u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj 14. ožujka 1835.^[1] Prve dvije i dvije posljednje njezine kitice temelj su današnje hrvatske himne, prema početnom stihu nazvane Lijepa naša domovino. Tradicionalno se drži da je melodiju za nju 1846. skladao časnik i glazbeni amater Josip Runjanin, a da ju je prvi za zbor harmonizirao i za vojni orkestar obradio vojni kapelnik Josip Wendl. Sljedećih desetljeća nastale su i druge harmonizacije, uključujući one glazbenoga pedagoga Vatroslava Lichteneggera, čiji je notni zapis napjeva (vjerojatno iz 1861) dosad najstariji sačuvani, te skladatelja Ivana Zajca i Jakova Gotovca. Svojevrsnom hrvatskom narodnom himnom postala je još u drugoj polovici 19. st., za što je jedan od poticaja bio natječaj Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891.^[2]

U nedostatku pouzdanih podataka nastanak hrvatske himne obilježavaju i stanoviti prijepori, pa se tako u literaturi kao godine nastanka napjeva navode još 1840, 1842, 1843. i 1848, u svezi s autorstvom propituje se odnos između Runjanina i Wendla, a ističe se i sličnost melodije s duetom Edgarda i Enrica iz trećega čina opere Lucia di Lammermoor (1835) Gaetana Donizettija te drugih mogućih glazbenih uzora.^[3] S vremenom je promjene i jezične prilagodbe doživljavao i tekst napjeva – takvi zahtjevi postoje i u novije doba^[4] – a mijenjao se i status himne, ne samo kao narodne nego i kao državne, odnosno zemaljske ili republičke, što je dijelom bilo stvar običaja, a dijelom i propisa.^[5]

Nakon demokratskih izbora 1990. problematika hrvatske himne regulirana je ustavom i zakonom. U članku 11. Ustava Republike Hrvatske iz prosinca te godine određeno je da je državna himna Lijepa naša domovino, čiji se tekst, uporaba i zaštita uređuju zakonom. Te su ustavne odredbe do danas nepromijenjene.^[6] U prosincu 1990. donesen je i Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske, u kojem su tekst i napjev himne propisani člancima 16. i 17.^[7] Niti te odredbe nisu naknadno mijenjane, pa se za tekst himne i melodiju može reći da su ustaljeni, stoga i izvedbe koje izlaze iz tih okvira znaju izazvati prijepore.^[8]

Proteklih je desetljeća u više navrata propitivano i držanje ruke na srcu tijekom izvođenja hrvatske himne, uglavnom kao izraz nacionalnoga identiteta, ideološke ili stranačko-političke pripadnosti.^[9] U svibnju pak 2025. na jednom je televizijskom kanalu u razgovoru o dubokoj podijeljenosti hrvatskoga društva prema obilježavanju žrtava različitih pripadnosti ustvrđeno kako ljudi koji drže ruku na srcu postupaju suprotno od onih koji to rade „u skladu sa zakonom“:

„Pa poruka je već trideset i pet godina jedno te ista da (….) među onima koji u ovoj zemlji žive zapravo postoje suštinske razlike. One su vidljive na svakoj službenoj komemoraciji, na svakom službenom događaju, po onima koji već Hrvatsku vode, bolje i više vole jer stavljaju ruku na srce, za razliku od svih drugih koji to čine u skladu sa zakonom, i mislim da smo na taj način vrlo simbolično od prvog trenutka pokazali ono što se i sada u ovoj predsjedničkoj, izbornoj kampanji vidi ili čuje da zapravo imate dvije zemlje“.^[10]

Iz navedenih se riječi može opravdano zaključiti kako je onda čin držanja ruke na srcu tijekom intoniranja hrvatske himne u neskladu sa zakonom, odnosno protuzakonit. Ne ulazeći u to tko je, kad i zašto u hrvatskom javnom životu inicirao držanje ruke na srcu tijekom izvođenja državne himne, niti koje sve predodžbe o tom postoje te zašto se takvo postupanje nije usvojilo kao općeprihvaćeni običaj, provjerom je utvrđeno da spomenuti Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske sadržava samo jednu, umnogome neodređenu odredbu, koja se može dovesti u svezu s držanjem tijekom izvođenja Lijepe naše domovine:

„Himna Republike Hrvatske izvodi se uz odavanje uobičajenih počasti od strane svih prisutnih“ (čl. 22).

Uobičajene se počasti pak razmjerno šturo opisuju u članku 14. toga zakona, inače povezanom s odredbama o zastavi, a podrazumijevaju „ustajanje, pozdravljanje i drugo“.

Drugim riječima, za razliku od ustajanja, u svezi s kojim su svojedobno također javljali prijepori,^[11] iz samoga zakonskog teksta ne proizlazi kakav je položaj ruku primjeren, pa primjerice ni ono o čemu gotovo nitko ne spori – da tijekom himne valja šutjeti, da se nakon himne ne plješće, da muškarci skidaju kape ili šešire i sl.

Da držanje ruku uz tijelo ili na srcu nije „formalno propisano“, nego da je „stvar običaja“, koji se razlikuju od države do države, pa i unutar pojedinih država, ustvrdio je 2019. i ustavnopravni stručnjak Mato Palić.^[12]

Promatrajući ponašanje pri intoniranju državne himne u domaćim i inozemnim svečanim prigodama javnoga značenja kroz proteklih 35 godina doista se ne može, za razliku od ustajanja, niti za jedan od navedenih načina držanja ruku kazati da bi u smislu Zakona o grbu, zastavi i himni bio neuobičajen i neprihvatljiv.^[13]

Posebno je pitanje u kojoj je mjeri poželjno te je li uopće moguće oblike počasti tijekom izvođenja himne jednoznačno zakonski propisati ili je uputnije zadržati se na odredbama propisanima samo za neke kategorije osoba te za posebne protokolarne prigode, u pravilu bez sankcija za njihovo nepridržavanje.

Tako je primjerice podzakonskim aktom, tj. Pravilnikom o vježbovnim postupcima u Oružanim snagama Republike Hrvatske regulirano držanje djelatnih vojnih osoba tijekom izvođenja hrvatske himne:

„Pri iskazivanju počasti himni Republike Hrvatske, kada su u stroju, vojne osobe pozdravljaju osnovnim stavom, a osoba na čelu stroja pozdravlja rukom. Izvan stroja vojne osobe pozdravljaju rukom, a u zatvorenom prostoru počast himni iskazuju osnovnim stavom“ (čl. 60).^[14]

Pritom je osnovni stav vojne osobe Pravilnikom precizno definiran, pa bi se za neko njegovo kršenje moglo reći da nije u skladu s propisom:

„Gornji je dio tijela uspravan, prsa su prirodno izbočena. Ramena su u istoj visini i u prirodnu položaju. Ruke su prirodno ispružene uz tijelo i blago savijene u laktovima, dodiruju bedra, prsti su ispruženi i skupljeni, a srednji je prislonjen na šav hlača. Glava je prirodno uzdignuta, a pogled usmjeren naprijed u visini očiju.“

Imajući na umu tu i eventualne slične iznimke za pojedine kategorije osoba ili osobite prigode, zaključno se može ustvrditi kako položaj ruku za izvođenja hrvatske himne nije jednoznačno zakonski propisan, nego se postojeća odredba poziva na „uobičajene počasti“, koje pak nisu utvrđene na način da bi se moglo govoriti kako je držanje ruke na srcu protuzakonito.

Filip Hameršak