Ime pjesnika Andrije Zlatara povezuje se s neriješenom atribucijom dijela anonimnih pjesama u Ranjininu zborniku te s problemom autorstva maskerate Jeđupka i njezina navodnog autora Andrije Čubranovića, s kojim se nerijetko poistovjećuje. Problem atribucije Jeđupke te nerazlikovanja i poistovjećivanja dvojice pjesnika ima kompleksnu povijest u književnoznanstvenim i historiografskim istraživanjima i jedno je od najdugovječnijih otvorenih pitanja starije hrvatske književnosti. Čubranovićevo ime, unatoč suvremenim rezultatima istraživanja, nastavilo se pojavljivati uz Jeđupku,^[1] a Andriju Zlatara drži se nepoznatom ili zagonetnom osobom čije postojanje nije sigurno ili ga se poistovjećuje s Čubranovićem. Primjerice, na Facebook stranici Dubrovačka Republika, u rubrici Slavni Dubrovčani, pod temom Andrija Čubranović navodi se:

„Naime, u Mlecima je 1599. godine objavljena 'Jeđupka' posvećena dubrovačkom velikašu Tomu Budislaviću u autorstvu izvjesnog Andrije Zlatara (kasnije dodano prezime Čubranović). Međutim, nijedno kasnije istraživanje nije pronašlo nikakav pouzdan izvor stvarnog postojanja Andrije Čubranovića, iako su mnogi izmišljali podatke pokušavajući učiniti priču vjerodostojnom. Ne samo da nisu uspjeli već su mnoga istraživanja utvrdila jasne indicije da je Čubranović izmišljena ličnost. (…) definitivno je utvrđeno i da je autor 'Jeđupke' i pjesama u Ranjininom zborniku različit, a ime Andrije Zlatara kao autora tih pjesama nije dovoljno istraženo. Općenito se smatra da je riječ o nepoznatom pjesniku, suvremeniku Džore Držića i Šiška Menčetića. (…) Postojao on ili ne, ime Andrije Čubranovića danas nose ulice u Dubrovniku (Stari Grad) i Zagrebu“.^[2]

Pitanje postojanja pjesnika Andrije Zlatara isprva nije razriješilo otkriće rodoslovnoga stabla Korjenić-Neorić-Jerinić, u kojem se spominje pjesnik Andrija Zlatar.^[3] Svećenik Niko Štuk u članku Rodovno stablo popa Krstofora Korjenića, župnika u Slanomu, iz porodice „bana od Nehora u Bosni i knezova od Klobačca i Korjenića“ izvijestio je o rodoslovlju župnika Kristofora Korjenića iz prve polovice 17. st. te donio njegov materijalni opis: pisano je na pergameni, talijanskim jezikom, kurzivnim slovima, osim jednoga naraštaja koji je napisan „štampanom minuskulom“. Visoko je 80 cm, široko 61 cm, ornamentirano. Rodoslovlje je, kako pretpostavlja, izrađeno početkom 17. st. te je autentično s obzirom na poznate osobe koje se u njemu spominju i koje „ne mogu biti izmišljene“.^[4] Na Štukovo se izvješće osvrnuo književni povjesničar Milan Rešetar u komentaru Jedan trag o A. Čubranoviću (izvorno objavljenom u časopisu Archiv für slavische Philologie pod naslovom Eine Spur von A. Čubranović), utvrdivši da je Korjenićevo rodoslovlje najvrjednije upravo zbog traga o Čubranoviću, „skoro mitičnomu liku u dubrovačkoj literarnoj povjesti XVI vijeka“. Za Rešetara nema „nikakve sumnje, da Sletar nije nego pogrješno pisano na mj. Slatar (t. j. Zlatar), te je po tom Andrija Zlatar, 'Prvak ilirskih pjesnika', posve sigurno Andrija Čubranović.“^[5] S tom se pretpostavkom u radu Jedan trag o rodbinskom podrijetlu dubrovačkog pjesnika Andrije Čubranovića (1500–1550) složio i Štuk, tumačeći da se „ne da vjerovati, da bi Kristo Korjenić bio posve samovoljno upleo u svoj rodovnik Čubranovića“.^[6]

Sumnje oko autentičnosti rodoslovlja, time i postojanja pjesnika Andrije Zlatara, razriješio je 2015. povjesničar Stjepan Ćosić. Rodoslovno stablo nastalo je za potrebe obitelji Korjenić-Neorić-Jerinić, a danas se čuva u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu. Sastoji se od 11 naraštaja, rodonačelnik loze zabilježen je oko 1310. Osobe iz stabla, počevši od petoga naraštaja, mogu se pronaći i u drugim vrelima, od šestoga naraštaja većina je arhivski dokumentirana, što potvrđuje vjerodostojnost rodoslovlja. Prezime Korjenić ima veze s toponimom Korjenićka vala (okolica Trebinja), na vrhu koje je brdo Klobuk sa zdanjem kojim je rod upravljao. Tijekom 14. i početkom 15. st. pripadnici roda migrirali su prema područjima Huma i Konavala, a jedan se ogranak naselio u Dubrovačkom primorju, gdje su nastanjivali mjesta Trnova i Banići.^[7] Ogranak Jerinić javio se u prvoj polovici 16. stoljeća.

Rodoslovno stablo Korjenić-Neorić-Jerinić. Nad imenom Andrije Zlatara nalazi se lovorov vijenac.

Osobe koje je sastavljač rodoslovlja držao najbitnijima istaknute su komentarom ili ukrašene medaljonom. Kao nositelj trećega naraštaja upisan je „ban od Nehora i knez od Korjenića“ imena Milić, koji je imao osam sinova. Jedan od njih bio je ovjenčan lovorovim vijencem. Zapisan je u stablu kao „Andrija zvani Zlatar, knez ilirskih pjesnika“ („Andrea cognominato Sletar Principe de Poeti Illyrici“). Nije bio oženjen i nije imao potomaka. Sukladno slijedu u rodoslovnom stablu, Andrija je rođen polovicom 15. st., najkasnije oko 1460.

Međutim, postojanje pjesnika Andrije Zlatara ne daje odgovor na pitanje oko autorstva Jeđupke, a otvorenima ostaje i više stručnih pitanja oko razlike između kraće i dulje inačice maskerate te autorstva pjesama dodanih duljoj.

Nastala vjerojatno 1520-ih, o čemu svjedoči bilješka u tiskanom izdanju prema kojoj je recitirana u Dubrovniku 20. srpnja 1527, Jeđupka je sačuvana u dvjema inačicama i objema je, kako se na temelju jezičnih odlika drži, autor Mikša Pelegrinović. Tzv. dubrovačku inačicu, koja se sastoji od šest maskerata i uvodne pjesme, dao je tiskati u Veneciji 1599. liječnik i budući trebinjsko-mrkanjski biskup Toma Budislavić kao Čubranovićevo djelo te je tako postao autorom mistifikacije povezane s Čubranovićem, iznesene u posveti U hvalu Jeđupke. Dulja pak inačica (s četirima dodanim pjesmama) sačuvana je u prijepisima Horacija Mažibradića i Ivana Lučića.

Potanje je o okolnostima izdavanja Jeđupke pisao književni povjesničar Šime Urlić u članku Nešto o podrijetlu Mara Battitorra, priređivača prvoga izdanja Čubranovićeve Jeđupke, podcrtavajući da izdavač Maro Battitorre ne piše (ni u predgovoru ni u posveti) zašto ju je objavio, nego bilježi samo da ga je „dopalo u sreću“. Na to ga je potaknuo Toma Budislavić, kojemu ju je posvetio. Battitorre u posveti tvrdi da je Čubranović bio Budislavićev rođak po majčinoj strani, no Tomina je majka bila kći Luke Babića sa Šipana, pa to srodstvo nije blisko. Budislavić je ipak bio povezan s Čubranovićima: njegova je baka Antolina, majka njegova oca Vicka, bila sestra Stanule, žene Ruska Čubranovića (zidara, muratora). Čubranovići se u 15. i 16. st. dijele po zanimanju, tvrdi Urlić, na zlatare i zidare: „po općoj predaji pjesnik je Andrija bio zlatar, te po tom pripada ogranku Čubranovića zlatara“.^[8] S naslovnice Jeđupke saznaje se samo da je Čubranović „gospodin“ i Dubrovčanin, da je slavan i „ures čestitog grada Dubrovnika“. No Čubranovićeva spomena nema u dubrovačkim dokumentima (oporukama, ugovorima i sl.), ni u poslanicama dubrovačkih pjesnika.

Ponajveći prinos osvjetljavanju toga pitanja dao je književni povjesničar Anton Kolendić, koji je analizirajući Jeđupku u kontekstu Pelegrinovićeva stila i jezika upravo njemu pripisao autorstvo maskerate. S obzirom na godinu tiska postavio je teze da je Čubranović izmišljena osoba, da je Jeđupka tiskana pod Čubranovićevim imenom plagijat Pelegrinovićeve te da je izdavač Maro Battitorre uz naslov dodao izmišljenoga autora. Osoba toga imena, Andrija Čubranović, ne može biti istovjetna Andriji Zlataru iz Korjenić-Neorić rodoslovnoga stabla i Ranjinina zbornika.^[9]

Utjecajno svjedočanstvo o Zlataru ostavio je Antun Sasin Bratosaljić (oko 1518–1595?), koji ga spominje u pjesmama Drugi san (u stihu: „Andrija bješe zlatar“) i U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh (u stihovima: „Andrija tuj zlatar, ki zače i reče u njeki slavan glas Jeđupku s ke steče po smeti slavu i čas“) te u pastoralama Flora i Filide. Međutim, Sasin u pjesmi U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh Zlatara poistovjećuje s Čubranovićem te kao njegove navodi pjesme br. 673 i 683 iz Ranjinina zbornika smještene u skupini poznatoj pod Zlatarovim imenom.^[10]

Horacije Mažibradić u nadgrobnici ocu Maroju (U smrt poštovanoga oca svoga gosp. Maroja Mažibradića, datirana 23. veljače 1591) uz Dž. Držića spominje pjesnika Andriju te ga smješta među pjesnike rođene polovicom 15. st.:

„Znam vriednih pjesnivac ne želiš ke slave / lovoran jer vienac steko si vrh glave, / s kojim si sad gori u višnji kram i dvor / Andriji i Gjori za velik razgovor.“^[11]

Milan Rešetar u članku Jezik pjesama Ranjinina zbornika izdvaja pjesmu br. 673, koju Sasin navodi pri kraju prologa pastorale Filide („Ovdi začnu ove pjesni slavnoga Andrije zlatara“), te br. 683, iz koje donosi prva četiri stiha pri kraju prologa pastorale Flore („Ovdi prolog svrši a u lugu začnu ove pjesni slavnoga Andrije zlatara“). Rešetar drži da Sasin te pjesme pripisuje Čubranoviću te da je „sigurno znao što je Čubranovićevo a što nije. Sasin je po tome vrlo dobar svjedok za autorstvo tih dviju pjesama“.^[12] Teza da je pjesnik iz Ranjinina zbornika s navodnim autorom Jeđupke ista osoba te da je Čubranović ista osoba sa Zlatarom potječe iz Rešetarova čitanja Sasinovih pjesama. Ne zna se pouzdano kad su nastale, vjerojatno potkraj 1580-ih i početkom 1590-ih (umro je vjerojatno 1595). Kad nabraja dubrovačke pjesnike, Sasin samo uz Andrijino ime spominje i konkretno djelo. Tu je prvi put prezime Čubranović povezano s naslovom najpoznatije maskerate, s obzirom na to da prethodi tisku djela, što upućuje na mogućnost da je Sasin znao za pripremu tiskanja. No treba podsjetiti na bitnu tekstološku okolnost: kako ni jedna Sasinova pjesma nije tiskana za njegova života (sve su tiskane iz kasnijih prijepisa), postoji mogućnost da je Čubranovićevo ime naknadno dopisano u Sasinov tekst, vjerojatno u 18. st., odnosno da dopisivanje njegova imena nema veze sa Sasinom.

Osvrnuvši se usputno u članku Još jedan pjesnik Ranjinina zbornika na višestoljetnu problematiku poistovjećivanja Čubranovića i Zlatara,^[13] književni povjesničar Tomislav Bogdan u radu Pjesme „Zlatarove“ skupine analizira korpus dijela pjesama neutvrđenog autorstva iz Ranjina zbornika koji se obično naziva Zlatarovom skupinom. Po njemu danas prevladava mišljenje da je Čubranović izmišljeni autor, književna obmana, a o Zlataru se zapravo ne zna gotovo ništa: „njegovo prazno ime postalo je spornom osnovom za atribuciju, što ipak ne znači da omeđena skupina, možda u nešto smanjenu opsegu, ne pripada jednom autoru“.^[14] Osim književnoga povjesničara Marina Franičevića, koji je još u 1960-ima naveo Zlatara kao autora dijela anonimnih stihova iz Ranjinina zbornika,^[15] o tom se korpusu pisalo zapravo vrlo rijetko. Bogdan dakle utvrđuje da je pedesetak ljubavnih pjesama koje mu se se mogu pripisati (u tiskanom izdanju Ranjinina zbornika pjesme br. 642–698), sastavljenih po uzoru na talijansku dvorsku liriku, iznimno književnopovijesno i povijesnopoetički bitno. Prvi put u hrvatskoj književnosti imamo autora koji o lirici razmišlja na tragu Dinka Ranjine i kasnijih baroknih pjesnika: pjesmu temelji na dosjetki, obilježenoj neočekivanom poentom i efektnim, ponekad i paralogičnim načinom argumentacije; bitno mu je iznenaditi čitatelja; lirski subjekt pritom ne doživljava ljubavnu situaciju ozbiljno, ona mu je kadšto sekundarna, a primarno mu je njezino neusiljeno, duhovito prikazivanje; nema viškova petrarkističke retorike. Stilski i poetički te se pjesme bitno razlikuju od Pelegrinovićeva književnoga izraza, ali i od Jeđupke tiskane pod Čubranovićevim imenom. Prema svemu je tome navedeni korpus anonimnih pjesmama utemeljeno spojiti s pjesnikom koji je u rodoslovnom stablu Korjenić-Neorić naveden kao „Principe de Poeti Illyrici“.

Iz svega navedenoga može se zaključiti sljedeće: postojao je pjesnik Andrija Zlatar, rođen je oko 1460, pripadao je rodu Korjenić-Neorić i ovjenčan je lovorovim vijencem kao poeta laureatus. Utemeljeno je razmatrati ga kao autora u skupini anonimnih pjesama Ranjinina zbornika, poznatoj kao Zlatarova. Nije pak utemeljeno poistovjećivati ga s Andrijom Čubranovićem, koji se danas drži izmišljenim autorom.

Tea Rogić Musa