U nedavno objavljenom razgovoru u dnevniku Večernji list publicist Danko Plevnik naveo je kako je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Ante Pavelić „za Hrvatsku reviju Vinka Nikolića 1952. izjavio 'da nije bilo Tita, ne bi bilo Hrvatske, imali bismo još sedam Bleiburga gorih od ovog'“.^[1]

Da se gotovo identičan navod i prije toga razgovora počeo širiti u javnost kroz društvene mreže, potvrđuju jedna objava na društvenoj mreži Facebook, mogući izvor te informacije, te dva komentara pod drugim Facebook objavama.^[2]

Snimka zaslona Facebook stranice Miris proslosti na kojoj je objavljena navodna izjava Ante Pavelića

Uvidom u Bibliografiju Hrvatske revije 1951–2000., koju je u povodu 50. godišnjice izlaženja toga kulturno-književno-političkog časopisa izradio Leksikografski zavod Miroslav Krleža, utvrđeno je kako Pavelić u Hrvatskoj reviji uopće nije surađivao ni s kakvim prinosima.^[3] U mnogobrojnima se pak spominje, no u četirima svescima objavljenima 1952. spomenut je samo u člancima Franje Nevistića Netočnosti, protivrječja i zablude Ante Cilige, u kojem se osvrće na Ciligin članak Sjena Moskve na Balkanu iz Hrvatske revije (1951, 4), i Eugena Dide Kvaternika Ustaška emigracija u Italiji i 10. travnja 1941. te u rezoluciji katoličkih svećenika iz štajerskoga dijela Slovenije koja je pod naslovom Katolički svećenici za izručenje ustaških zločinaca prenesena iz zagrebačkoga Vjesnika od 21. rujna 1951.^[4] Ni jedan od tih tekstova ne sadržava spomenuti navod. Pregledano je i cijelo godište Hrvatske revije iz 1952. te je potvrđeno da u njoj takva izjava nije zabilježena.^[5]

Pavelićeva nesuradnja u Hrvatskoj reviji nije slučajna. Naime, Nikolić je s Nevistićem u Buenos Airesu 1947. pokrenuo novine Hrvatska, u kojima se, u namjeri da postanu općehrvatsko glasilo, uz politički rad naglašavala i kulturna sastavnica.^[6] Nakon što je Pavelić 1948. došao u Argentinu takva je urednička politika izazivala nezadovoljstvo njegovih bližih pristaša, pa su Nikolić i Nevistić 1950. napustili uredništvo Hrvatske, koja će poslije postati glasilom Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta. U svojevrsnoj oporbi prema toj struji Nikolić je 1951. s Antunom Bonifačićem pokrenuo Hrvatsku reviju, koja je u emigraciji djelovala sve do 1990.^[7] Okupila je među političkom emigracijom mnoge intelektualce – ponajviše kulturne i političke djelatnike te publiciste.^[8] U uvodniku prvoga broja objavljen je njezin program, koji je zadržala cijelo vrijeme djelovanja u emigraciji:

„Ne borimo se samo za rušenje komunističkog režima, kao mnogi drugi narodi, već se borimo za raspadanje 'Jugoslavije' na njezine etnički i nacionalno zasebne sastavne dijelove i za hrvatsku nacionalnu neovisnost. Nismo samo protiv tiranina Tita, nego i protiv zatvora koji se naziva 'Jugoslavija', u kojem pati cijeli hrvatski narod. (…) 'Hrvatska revija' preuzima na sebe dio hrvatske nacionalne borbe, posebno na kulturnom polju.“ („Estamos no solamente contra el tirano Tito, sino también contra la cárcel que se llama 'Yugoeslavia', en la cual padece todo el pueblo croata. /…/ 'La revista croata' toma sobre sus espaldas una parte de la lucha nacional croata, precisamente la del campo cultural.“)^[9]

Nikolićev odmak od Pavelića nije bio jednoznačan i tekao je postupno, iako je već od samih početaka Revija o njemu objavljivala više kritičkih napisa, osobito iz pera E. D. Kvaternika.^[10] Sam pak Nikolić istaknuo je povodom Pavelićeve smrti u Madridu 1959:

„I mi smo, u svom rodoljubnom žaru (mi smo samo domoljubi, nismo političari), dali se ponovno upregnuti pod vodstvo srušenog idola, gdje od njegova 'sjaja' nismo bili u stanju vidjeti pravo stanje. Tako je trajalo, dok nije jedan za drugim progledao (tko je bio bliže, brže je progledao), i spoznao, da se je rasplinuo mitos, koji smo svi mi pomagali stvarati (a u tome su nam, nehtijući, pomagali i svi naši i njegovi protivnici i neprijatelji). (...) NDH nije ispunila očekivanja hrvatskog naroda, i to olakšava agitaciju naših narodnih neprijatelja. Mi, stoga, kad se danas borimo za Državu Hrvatsku, ne borimo se za ponovnu uspostavu N. D. H., nego za ostvarenje Republike Hrvatske, u kojoj će demokratski izabrani Hrvatski Sabor biti vrhovna vlast.“

Zaključio je najposlije da riječ o Paveliću treba prepustiti povjesničarima.^[11]

U doktorskoj disertaciji Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953. povjesničar Ante Delić istaknuo je kako se većina Pavelićeve aktivnosti nakon dolaska u Argentinu odnosila na publicistički rad, mahom u listu Hrvatska, kojemu je, iako nije bilo tako naznačeno, prema pisanju Jere Jareba, bio glavnim urednikom od lipnja 1950. do travnja 1957. U tekstovima, od kojih su mnogi nepotpisani ili potpisani pseudonimom, uglavnom je iznosio vlastito tumačenje događaja iz nedavne prošlosti, prije svega onih u kojima je sam bio glavni protagonist, što nije uključivalo događanja na Bleiburgu i Križnom putu.^[12]

Za razliku od toga Hrvatska revija sadržava mnogobrojne napise u kojima je, prema Bibliografiji, ključna ili jedna od ključnih tema Bleiburg. Glavnina njih, kao i onih u kojima se spominje A. Pavelić, napisana je za emigrantskoga razdoblja Revije, a dvije trećine napisa obuhvaćaju podteme „Hrvati, genocid“ i „partizani, zločini“, iz čega se nedvojbeno može zaključiti kakvo je bilo stajalište njezina uredništva i suradnika o stradanjima na Bleiburgu, što također osnažuje sumnju da bi na njezinim stranicama bila iznesena ikakva pozitivna misao o Josipu Brozu Titu.

Dominantne pak Pavelićeve teme u Hrvatskoj bile su komunizam, jugoslavenstvo, politika Hrvatske seljačke stranke te stajališta zapadnih sila prema jugoslavenskoj državi. Mnogi njegovi članci o tim pitanjima analizirani u spomenutoj disertaciji (više njih objavljenih 1952. i bližih godina) svjedoče o izrazito negativnim stajalištima o Josipu Brozu, kojega je držao odgovornim za stradanje hrvatskoga naroda, te komunizmu, koji se „može nametnuti i održati samo metodama sile“. U disertaciji se ne spominje nikakva izjava ili stajalište o pozitivnoj ulozi Josipa Broza u odnosu prema Hrvatskoj i Hrvatima nakon pada NDH.

U jednom od komentara na Facebooku navodi se kako je navedenu izjavu o Josipu Brozu Pavelić iznio u svojim memoarima. No niti Pavelićevi memoari, pisani u Italiji nakon Drugoga svjetskog rata, a objavljeni pod naslovom Doživljaji, ne sadržavaju navedenu izjavu. Štoviše, u njima se Josip Broz niti ne spominje.^[13]

O navodnoj Pavelićevoj izjavi za potrebe ove provjere razgovaralo se i s glavnom urednicom Bibliografije Hrvatske revije Natašom Bašić Kosić te nekolicinom povjesničara, prije svega Martinom Grahek Ravančić, koja je u višegodišnjem bavljenju bleiburškim temama dobro upoznala i Pavelićeve spisateljske i publicističke radove. Ni jednomu od sugovornika nije poznata takva ili slična izjava, a izrazili su i sumnju da je Pavelić tako što uopće mogao izjaviti.

Zaključno se može reći da navodna Pavelićeva izjava o Josipu Brozu i njegovim zaslugama za opstojnost Hrvatske i sprječavanje još većih stradanja Hrvata nije objavljena niti u Hrvatskoj reviji 1952. niti u memoarima, a s obzirom na povijesni kontekst i druge poznate Pavelićeve napise s velikom se sigurnošću može reći da pripisane mu riječi nikad nije izgovorio.

Paulina Radonić