Hrvatski političar Ivo Lola Ribar (Zagreb, 23. IV. 1916 – Glamočko polje, 27. XI. 1943) bio je za vrijeme Drugoga svjetskog rata član Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije te je sudjelovao u organiziranju partizanskoga pokreta. U listopadu 1943. određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Bliski istok u Kairu, ali je poginuo prije samoga polaska na put u zračnom napadu njemačkih snaga.^[1]

Nedugo nakon Ribarove pogibije javile su se spekulacije o njegovoj smrti kao posljedici urote, prema kojima je uklonjen kao prijetnja političkoj poziciji Josipa Broza Tita.

Te su spekulacije medijski preživjele do današnjih dana,^[2] pa su se tako pojavile i uz nedavnu 81. obljetnicu njegove smrti. Tim je povodom mrežni portal Net.hr objavio članak Maršal jednom komentirao / Misteriozna smrt Ive Lole Ribara: Smaknut jer je pretendirao na Titovo mjesto?, u kojem se navodi:

„Jedan od najistaknutijih boraca za slobodu u Drugom svjetskom ratu Ivo Lola Ribar, poginuo je na današnji dan, 27. studenoga 1943. godine pod okolnostima koje su i danas predmet nagađanja i sporenja. Je li njegova smrt zaista bila posljedica neprijateljskog napada ili je riječ o podmukloj igri unutar samog komunističkog rukovodstva? Tajna koju je on nosio sa sobom možda je zauvijek ostala zakopana na Glamočkom polju gdje je skončao, a istina o njegovoj smrti sve je nejasnija, s brojnim teorijama koje su se uplele u političke igre tog vremena.“^[3]

Nadalje piše kako je prema službenoj verziji smrt Ive Lole Ribara opisivana „kao rezultat neprijateljskog napada – bombardiranja aerodroma na Glamočkom polju“, a prema glasinama „nije stradao od neprijateljske bombe, već je bio žrtva unutrašnje borbe unutar jugoslavenske Komunističke partije. Kroz godine nakon rata, počele su se širiti špekulacije da je njegov život oduzet jer je bio ozbiljan konkurent Josipu Brozu Titu“.

Portal Net.hr kao jednoga od „najglasnijih kritičara službene verzije događaja“ spominje novinara Momčila Jokića, „koji je u svom bestselleru 'Tajni dosje Josip Broz' detaljno istraživao okolnosti koje su dovele do Ribarove smrti“. Navodi se da Jokić tvrdi kako 27. studenoga 1943. nije bilo bombardiranja, nego je „Lolin zrakoplov“ napala „njemačka štuka koja je ispalila rafalnu paljbu“, pri čemu je Ribar bio ranjen, ali je uspio napustiti zrakoplov. „No, ubrzo se otkrilo da nije bio samo žrtva neprijatelja, nego i unutarnjih sukoba, a njegovu smrt je orkestrirao sam Vladimir Velebit, vođa njegove osobne sigurnosti.“ Nadalje se prema Jokiću tumači da je misija u Kairo imala političku dimenziju. „Lola je trebao biti simbol jugoslavenske borbe u kontaktima s Britancima, ali njegova smrt je otvorila vrata za potpuno novo prepoznavanje Titovog vodstva među saveznicima. Iako su dvije druge osobe preživjele napad, Lola je bio žrtva koja je omogućila daljnji politički rast Tita i potpuno eliminiranje konkurencije unutar partije.“

U članku nije pojašnjeno kako je to Ribarova smrt omogućila prepoznavanje Brozova vodstva među saveznicima i što bi to uopće značilo. O njegovu položaju među saveznicima nadalje se tvrdi:

„Godinu dana kasnije, Vladimir Velebit, koji je bio ključni organizator misije u Kairo, pregovarao je s britanskim vlastima, a sve kulminiralo susretom s Winstonom Churchillom 1944. godine. Na taj način, partizanski pokret dobio je puni legitimitet u očima saveznika, a Josip Broz Tito je izrastao u nezaobilaznog lidera jugoslavenskih partizana.“

Iz citiranih redaka proizlazi da je Ivo Lola Ribar bio konkurent Josipu Brozu Titu za poziciju čelnoga čovjeka Komunističke partije Jugoslavije i da je njegova smrt omogućila Brozov politički rast, za što nema povijesnoga pokrića. Naime, unutar Partije postojala je jasna hijerarhija u kojoj je Broz imao neupitnu ulogu lidera, a u njoj je iznad Ribara bilo još mnogo drugih osoba. Također, Broz je bio taj koji je Ribara odredio za šefa prve partizanske vojne misije koja je trebala razgovarati sa Saveznicima u Kairu. Prema tomu, Ribar nije bio pretendent na Brozovo lidersko mjesto, nego njegov blizak i odan suradnik.

O Momčilu Jokiću ne može se govoriti kao o pouzdanom autoru. Njegova knjiga Tajni dosije Josip Broz, koja se spominje u članku na portalu Net.hr, primjer je senzacionalističkoga i falsifikatorskoga pisanja, o čemu je prije nekoliko godina za Faktograf pisao povjesničar Stefan Gužvica.^[4] Jokić u knjizi među ostalim navodi:

„Šef obezbeđenja za Lolin let bio je Vladimir Velebit. On je Broza uveo u rad Britanske obaveštajne službe. Dali je smrt Lole planirana. Lola nije poleteo – poginuo je pred samo poletanje. Pilot aviona bio je ustaša?!

Ko je izdao Lolu? Špijun iz katoličkog samostana ili šifrant Vrhovnog štaba? Da li je Tito suučesnik? (…)

Šta je sa pilotom koji je bio ustaša i ostao živ? I Velebit je bio tu i preživeo? (…)

Lola je preživeo napad, bio je ranjen.“^[5]

Iz svega toga jasno je da Jokić nije „detaljno istraživao okolnosti koje su dovele do Ribarove smrti“, nego da je nedokazive spekulacije o tom događaju uvrstio u svoju u izvorima neutemeljenu knjigu.

Drugi izvor na koji se posredno preko srpskoga Kurira^[6] poziva članak portala Net.hr bio je „povjesničar Vjenceslav Cenčić“, koji je u svojoj knjizi Titova poslednja ispovijest napisao „da je Tito bio svjestan da je Lola poginuo izdajom, ali nikada nije otkrio tko je stajao iza toga“. Citiraju se pritom i navodne njegove riječi: „Znamo da je Lola poginuo izdajom, ali mi do danas nismo za povijest rekli tko je bio organizator te izdaje i koji joj je bio cilj.“

Osim što nije bio povjesničar, nego u mlađim danima oficir Jugoslavenske armije, potom i Jugoslavenske ratne mornarice, a poslije novinar i publicist,^[7] Cenčić u spomenutoj knjizi ne daje nikakav dokaz za spomenute tvrdnje. Njegovo pisanje o Brozu otprije je poznato kao nepouzdano i senzacionalističko.^[8] Cenčić je u knjizi Titova poslednja ispovijest objavio navodni njegov govor održan pred državnim, partijskim i vojnim vrhom u Karađorđevu u prosincu 1979. i navodne stenograme njegovih razgovora s Josipom Kopiničem.^[9] Naveo je da je dokumente prepisao iz „originalnog Stenograma koji se čuva u posebnoj arhivi Josipa Broza-Tita u DSNO-u Beograd 14. 01. 1988.“, no oni su, ispostavilo se, krivotvorine.^[10] Na više je mjesta, usto, kao odgovornoga za navodnu Ribarovu izdaju naveo Andriju Hebranga.

Usput treba upozoriti i da je u spomenutom članku na portalu Kurir navedeno pogrešno mjesto rođenja Ive Lole Ribara. On nije rođen u mjestu „Ćoslije u Austrougarskoj monarhiji“, nego u Zagrebu, 23. travnja 1916.

Kako je na početku istaknuto, spekulacija, pretpostavki, pa i istraga o smrti Ive Lole Ribara doista je bilo.^[11] O tim je nagađanjima pisao i spomenuti Vladimir Velebit u memoarskim knjigama Sećanja i Moj život. U njima je svjedočio da je Ribar stradao kad ih je, prilikom ukrcavanja u zrakoplov, iznenada napao neprijateljski zrakoplov. Bombardirano je područje ispred zrakoplova, gdje se on u tom trenutku nalazio. Osim Ribara stradalo je i nekoliko drugih osoba, uključujući članove Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije bojnika Robina Whetherlyja i satnika Donalda Knighta. Nakon prvoga napada, neprijateljski je zrakoplov nastavio nadlijetati, bombardirati i pucati, što je dovelo do dodatnih žrtava i potpunog uništenja zrakoplova.^[12]

Odbacujući spekulacije da je Ribar žrtva urote, u Sećanjima je napisao:

„Dugo vremena je kružila priča, koja se još i sada katkad čuje, da je tragedija na Glamočkom polju bila posledica izdaje. Govorilo se da je neprijatelj bio obavešten o mestu i vremenu polaska aviona. Po mom mišljenju ta je teza netačna. Ne isključujem mogućnost da je neprijatelj bio obavešten o tome da je domobranski avion doleteo na Livanjsko polje. Avion je pre nesreće na Glamoču nekoliko dana bio u blizini Livna te ga je svako ko je prolazio mogao videti. Sigurno je da je u samom Livnu i mnogim okolnim selima bilo dosta neprijatelja NOP-a. Prema tome je lako moguće da je bilo i neprijateljskih agenata koji su našli put i način da saopšte svoja zapažanja neprijatelju. Sve je to moguće, pa čak i verovatno. Međutim, kako je neprijatelj mogao znati da je odlučeno da se avionom preveze u Italiju vojna misija, kad je to bilo poznato samo članovima naše i savezničke misije? Kako se moglo javiti vreme poletanja kad je avion trebalo da stigne na Glamočko polje već oko 7 sati, a došao je tek dva sata kasnije. Pretpostavimo da je neprijateljski agent uz radio-stanicu posmatrao poletanje aviona i tu vest odmah javio u Banja Luku. 'Dornije' je trebao jedva deset minuta do Glamočkog polja dok 'henšl' leti iz Banje Luke do Glamoča skoro ceo sat. Najvažniji argument je međutim ovaj: 'henšl' je malen i spor avion, slabo naoružan i nesposoban za vođenje vazdušne borbe. Mogao je da savlada 'dornije' samo dok je ovaj bio nemoćan na zemlji. Zadržavanje 'dornije' na zemlji na Glamočkom polju bilo je predviđeno samo za onoliko vremena koliko bi trebalo da se u njega ukrcaju oni koji su bili određeni da pređu u Italiju. To se vreme može proceniti na deset do petnaest minuta. Prema tome bi dolazak 'henšla' iznad Glamočkog polja za tih deset minuta, za koje se vreme 'dornije' nalazio na zemlji, zahtevao izvanredno tačno dogovaranje. Ovako preciznu, zaista hronometrijsku tačnost ne možemo očekivati ni od Nemaca. Osim toga, kako se moglo predvideti da 'dornije' neće ugasiti svoje motore? Da je to uradio, čuo bi se dolazak neprijateljskog aviona već iz velike daljine. Buka njegovog motora upozorila bi grupu koja se nalazila na Glamočkom polju, pa bi se ona mogla skloniti i raspršiti. Da je neprijatelj bio upozoren o letu 'dornijea', poslao bi u poteru patrolu lovačkih aviona ili u pomanjkanju više mašina barem jednog lovca. Lovački avion jedini ima veću brzinu, manevarsku sposobnost i odgovarajuće naoružanje da uništi laki bombarder tipa 'dornije' bilo na zemlji, bilo u vazduhu. Nema vazduhoplovnog oficira koji bi bio tako neodgovoran ili lakomislen da bi slao jedan kurirski 'henšl' na zadatak da uhvati 'dornijea'.“

Uz Velebita, svjedok Ribarova stradavanja bio je i Frederick William Dampier Deakin, član prve Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, tada u činu bojnika, i to kao osobni izaslanik premijera Winstona Churchilla. Deakin je o Ribarovoj smrti pisao u svojoj knjizi The Embattled Mountain, navodeći da su Ribar, Whetherley i Knight odmah poginuli od eksplozije bombe te da je zrakoplov bio uništen. Iz njegove se knjige, objavljene 1971, vidi da nije riječ o naknadnom sjećanju, nego da je odmah nakon povratka u bazu u Glamoču o tom poslao osobnu poruku šefu Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Fitzroyu Macleanu, koji se tada nalazio u Italiji, najavivši mu ubrzo i izvješće o događaju, u izvorniku: „27 November. Deakin for Fitz. Plane attacked by Henschel just before take-off noon. Whetherley, Knight, Ribar killed outright by bomb. Miloje wounded. Aircraft destroyed. Am returning Jajce reporting details soonest.“

Deakin također navodi kako je na početku napada stajao u blizini zrakoplova, između Robina Whetherlyja i Vladimira Velebita. Whetherly je poginuo, Velebit i on su preživjeli.^[13] Time se može odbaciti i spekulacija Momčila Jokića da je Ribarovu smrt „orkestrirao sam Vladimir Velebit“, koji zasigurno nije mogao upravljati šrapnelima koji su u njegovoj neposrednoj blizini usmrtili britanskoga časnika, no ne i njega samoga.

Deakinova je knjiga pod naslovom Bojovna planina (Beograd 1973) prevedena na srpski jezik, a kao Planina bitaka (Zagreb 2024) i na hrvatski. O njegovu svjedočanstvu o stradavanju Ive Lole Ribara prije nekoliko godina pisao je Antifašistički vjesnik,^[14] što su prenijeli i drugi hrvatski portali, poput Expressa.^[15]

Teško je sumnjati u Deakinov prikaz navedenih događaja jer nije imao interesa prikrivati okolnosti pogibije Ive Lole Ribara. S druge pak strane, potpuno je nelogična spekulacija da bi Broz namjerno opstruirao let svoje misije i britanskih časnika koji su se trebali prebaciti u Italiju, a potom u Kairo, gdje bi se razgovaralo o vojnoj suradnji, odnosno o potpori zapadnih saveznika partizanima.

Zaključno se može ustvrditi da se teza po kojoj je Josip Broz Tito ili tko drugi naručio smaknuće Ive Lole Ribara temelji na domišljanjima, glasinama i krivotvorenim dokazima te da nema uporišta u povijesnim izvorima, niti u relevantnoj literaturi.

Josip Mihaljević