Na mrežnim stranicama portala Dnevno.hr prenesen je članak s portala Povijest.hr koji se bavi pjesnikom i političarom Ivanom Mažuranićem, no s izmijenjenim naslovom Ovog hrvatskog političara svi su obožavali: O njegovom potezu na vrhuncu moći i danas se priča, koji, osim što ne prenosi smisao izvornoga članka, sadržava tvrdnju kojom se iskrivljuju poznata znanja iz hrvatske povijesti.^[1] Na istom su tragu i češći medijski članci u kojima se navodi da je Mažuranić bio popularan ban.^[2]

No u akademskoj, odnosno ozbiljnoj historiografiji još nije zabilježeno da je postojao hrvatski političar kojega su svi obožavali. Osobito to nije bio slučaj s političarima koji su obavljali visoke dužnosti.

Predmet spora pri ocjeni Mažuranićeva djelovanja nisu njegova književna postignuća ili bitni potezi koje je provodio u državnoj upravi. Nedvojbene su vrijednosti njegove dopune 14. i 15. pjevanja Osmana Ivana Gundulića (1844) i spjev Smrt Smail-age Čengića (1846) te modernizacijske reforme kojima je banskoj Hrvatskoj osigurao izlazak iz tradicionalnih odnosa i uklopljenost u suvremene tijekove po uzoru na naprednije europske zemlje, premda su se i oko njih vodile stručne rasprave.

Kako se dosad u historiografiji ocjenjivao njegov opus?

Mažuranićevu političku karijeru isprva je obilježila pripadnost ilirskomu pokretu, zatim i aktivno uključivanje u hrvatski nacionalni pokret 1848/1849, kad je i objavio političku brošuru Hrvati Mađarom, u kojoj je među ostalim razložio ideje slobode i ravnopravnosti naroda u Ugarskoj, što je imalo odjeka u intelektualnim krugovima.^[3] U proljeće 1848. izabran je i u Hrvatski sabor. S tim je u svezi povjesničar Jaroslav Šidak, jedan od najboljih poznavatelja Mažuranićeve biografije, istaknuo njegovu značajku koja sama po sebi nije podrazumijevala naklonost šire javnosti:

„Već je u tom saboru postalo očigledno da Mažuranić nije govornik i da on ni ne voli govoriti. Njegovi suvremenici jednodušno ističu ovu njegovu nesklonost, tako značajnu za njega do kraja života. Bio je općenito poznat po svojoj šutljivosti i neobičnoj suzdržljivosti, koje su tako upadljivo odudarale od dinamičke prirode pravoga političkog borca.“^[4]

Šidak je temeljito opisao Mažuranićeva stajališta i djelatnost, ističući njegove pravničke kvalitete, ali i odanost vladajućemu sustavu, što mu je otvaralo vrata u političkoj karijeri. Zbog toga je i mogao biti biran za predsjednika privremenoga Hrvatskog dvorskog dikasterija (1860) i predsjednika Hrvatske dvorske kancelarije u Beču (1862–1865). Međutim, položaj visokoga državnog činovnika, koji je pri postojećoj raspodjeli moći morao trpjeti podređenost i razjedinjenost Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, nije mogao donijeti popularnost. O pokušaju Mažuranićeva utjecaja na hrvatsku politiku preko Samostalne narodne stranke koji je doživio slom na saborskim izborima 1865. Šidak je zaključio (str. 299):

„Iako Mažuranić nije imao sposobnosti stranačkoga vođe, ipak je upravo on, po svom istaknutom položaju, usmjeravao politiku stranke.“

Izgubljeni izbori također svjedoče kako Mažuranić nije imao obilježja političara koji je znao oko sebe okupljati velik broj sljedbenika. Njegova je kvaliteta ležala u stručnim znanjima i prilagođivanju odnosu snaga u Monarhiji prije i nakon donošenja Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe.

Mažuranić je uoči donošenja nagodbi i uvođenja dualističkog ustroja Monarhije prešao u redove oporbenih političara. Međutim, ta je politička etapa bila kratkotrajna. U novoj se situaciji dobro snašao, postavši prvo predsjednikom Hrvatskoga sabora. S revizijom Hrvatsko-ugarske nagodbe otvorio mu se put do banskoga položaja, na koji je mogao dospjeti samo uz pristanak vladara i ugarskoga ministra-predsjednika. Dužnost bana bio je vrhunac političke karijere. U njegovu je slučaju ta pozicija dobila dodatno značenje jer je banom postao kao prvi i za habsburško razdoblje jedini pučanin ili neplemić. Ustaljeni Mažuranićev naslov bana pučanina nije dakle značio da je bio biran demokratskim putem ili da je uživao svenarodnu potporu, nego da je podrijetlom bio iznimka u izboru za bana. Zbog toga što nije pripadao plemstvu bez sumnje je uživao šire simpatije.^[5]

Činjenica je da je Mažuranić za vrijeme banovanja (1873–1880) imao neprikrivenu oporbu, koja je javno kritizirala način njegova banovanja, odnosno upravljanje autonomnim poslovima na području tadašnje Kraljevine Hrvatske i Slavonije ili banske Hrvatske. Tko je sve kritizirao Mažuranića i u kojim prigodama?

Ugledni i često citirani publicist Martin Polić napisao je u svojem pregledu hrvatske parlamentarne i političke povijesti da je Mažuranić još tijekom kancelarske dužnosti bio „tako nepopularan, da se oni nisu htjeli poistovjetit s njegovom politikom, nehoteći, da diele njegovu nepopularnost u narodu“.^[6] Polić je pritom mislio na vrh Narodne stranke, čiji su pripadnici bili nezadovoljni načinom na koji je Mažuranić suzbijao utjecaje hrvatske oporbe u skladu s pogledima visoke bečke politike.

Iz objavljene korespondencije koju su vodili biskup Josip Juraj Strossmayer i njegov stalni suputnik u promišljanju djelovanja Narodne stranke te predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Franjo Rački nepobitno se može ustvrditi da Mažuranić nije zadovoljio njihova očekivanja i da su obojica imala pritužbe na račun njegova banovanja. Biskup je u svibnju 1878. pisao Račkomu:

„bolje je i probitačnije za naš narod povući se listom u opoziciju, nego u trulosti i nemarnosti čamiti. Opozicija muževna i postojana sto put će nam više pomoći, nego luda akomodacija. Nikad Madžari pod Rauchom ne bi izvađali, što su izvađali pod Mažuranićem, jer se je Rauch uvijek branio“.^[7]

Usporedba s banskim namjesnikom i zatim banom, inače unionistom Levinom Rauchom pokazuje kolika je bila razočaranost. Za Rauchova je upravljanja donesena Hrvatsko-ugarska nagodba, koja je simbolizirala premoć Ugarske, odnosno Mađara u uniji s Hrvatima. S druge pak strane Rački je, kako se u spomenutoj korespondenciji navodi (str. 259), u povodu vijesti o Mažuranićevu odlasku s banskoga položaja i dolaska novoga bana Ladislava Pejačevića zabilježio:

„U političkom smjeru ne će biti ništa bolje, jer ako je Mažuranić Madžarom popuštao iz slabosti i mlitavosti, Pejačević će iz uvjerenja.“

Povjesničarka Vera Ciliga analizirala je glavne oporbene zamjerke upućene Mažuraniću. U prvom je redu opisala odnos Milana Makanca, jednog od prvaka saborske oporbe, koji je prozvao Mažuranićevu vladu i saborsku većinu da iskrivljuju stvarnost jer se hvale dobrom upravom, a hrvatska autonomija po njemu ništa nije dobila revizijom nagodbe.^[8] Makanca je za Mažuranićeva banovanja otvoreno podupirala skupina oko novina Primorac iz Kraljevice koja je zbog sve lošije ekonomske situacije u Hrvatskom primorju osuđivala provedbu nagodbene politike i podređenost ugarskoj strani. Za njih je tumačenje Zemaljske vlade da je Hrvatsko-ugarska nagodba korisno sredstvo za učvršćivanje hrvatske autonomije bila promašena obrana neodrživoga stanja. U tom su smislu ban Mažuranić i drugi istaknuti članovi Narodne stranke koji su uz njega pristajali proigrali povjerenje i napustili državnopravnu borbu. Mažuranić, držao je Makanec, još kao kancelar nije ispunio očekivanja, a dolaskom na bansku stolicu razočarao je i širu javnost.^[9]

V. Ciliga nadalje je pokazala da su najglasniji kritičari dolazili iz Stranke prava (str. 153). Prvo ime te stranke Ante Starčević nesporno nije imao dobro mišljenje o Mažuraniću. Unatoč tomu što je za Mažuranićeva kancelarstva dospio u tamnicu zbog spisa u kojem je preispitivao austrijsku politiku i što je Kvaternik bio izgnan iz domovine, Starčević se sve do prve polovice 1860-ih držao njegovim „iskrenim štovateljem“, ali je poslije promijenio mišljenje.^[10] U svojoj knjizi Nekolike uspomene (1870) Starčević je prvo prozvao biskupa Strossmayera, a potom se osvrnuo na Mažuranićevu književnu i političku djelatnost. Naveo je kako ga se u mladosti njegove pjesme nisu dojmile, dopuna 14. i 15. pjevanja Osmana Ivana Gundulića (1844) dopala mu se „za neiskazati“, dok je za Smrt Smail-age Čengića (1846) napisao „'Čengićkinja' biaše i ostade mi sablazan“. Ništa bolje nije mislio ni o Mažuranićevu političkom usponu, kojega Austrija poznaje „još bolje nego mi, ona ga prezire kao prosta beamtera, koj skače za koru kruha“.^[11]

Drugim riječima, Starčević se žestoko okrenuo protiv dvojice hrvatskih političara koji su u to doba imali vjerojatno najveći ugled izvan hrvatskih zemalja, držeći da su obojica svojom oportunističkom politikom podrivali borbeni moral građanstva. Napose im je predbacivao da su se previše okretali prema Austriji, sasvim pogrešno tražeći pomoć za Hrvate s te strane.

Poznata je i kritika još jednoga pravaša – književnika Ante Kovačića, koji je u anonimno objavljenoj travestiji Smrt babe Čengićkinje (1880) nemilosrdno izvrgnuo ruglu Mažuranićevo banovanje.^[12] Jovan Hranilović u jednoj je od književnih rasprava nedugo nakon Kovačićeve smrti napisao da je njegov nekadašnji školski drug i potom vrlo daroviti pisac u njoj karikirao „neuspjehe vladavine bana i pjesnika 'Čengić age' Ivana Mažuranića“, zbog čega je doživio napade vlasti.^[13] U suvremenoj je historiografiji Mirjana Gross tumačila da je Smrt babe Čengićkinje „poruga najpoznatijega književnoga djela ilirizma te suvremenih političkih činitelja i Kovačićeva najpoznatija pjesma“. Pritom je još jedanput istaknula Starčevićev utjecaj na Kovačića, jer je još Starčević Mažuranića nazivao istim pogrdnim izrazima zbog toga što se nije „mogao oduprijeti mađarskoj sili kao da je baba“.^[14]

Borbenost kakvu je zazivao Starčević osobito su izražavali studenti Sveučilišta u Zagrebu, tada Kraljevskoga sveučilišta Franje Josipa I, koje je i otvoreno uz velike Mažuranićeve zasluge. Napose su se isticali studenti pravaške orijentacije, među njima i A. Kovačić, koji je tijekom studija prava na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu držao da je borba na Sveučilištu zrcalo javne borbe:

„Za svetu stvar žrtvovati se jest uzvišeno i plemenito. Samo sebičnjak, samo mlitavac i mekušac ili do skrajnosti glupi stvor uzmicat će pred ovakovom borbom. Hrvatska je rascjepkana, prevarena, isisana. Znanosti je najveći zavod, a to je sveučilište – odgaja ljude, koji čeličnošću svoga značaja, stancem kamenom svoga poštenja, čistom svijesti svoje moralne nutarnjosti, žarkim patriotizmom, lijepim uzletom – imadu se suprotstaviti svim burama života, svim olujama, što se nadnašaju nad otadžbinom!“^[15]

Jedan od konkretnih pokazatelja pristajanja zagrebačkih studenata uz pravaške ideje povezan je s javnom skupštinom održanom u Bakru 1. lipnja 1879. Na dnevnom je redu bila osuda dualističkoga poretka, koja se očitovala u pretresanju riječkoga pitanja i zakonodavstva. Na skupštini su govorili glavni pravaši poput Starčevića, Erazma Barčića, Frana Folnegovića i Hinka Hinkovića. Predstavnici zagrebačkih studenata zauzeli su posebno mjesto. U obraćanju primorskim Hrvatima pročitali su izjavu „sviestne mladosti na hrvatskom sveučilištu“, kojom su se studenti pozivali na obranu „slavne prošlosti“ i „obranu časti“. Izjavu je potpisalo 156 studenata.^[16] Dakle, upravo za Mažuranićeva banovanja bio je vidljiv uspon Stranke prava, postupno obnovljene nakon bune u Rakovici (1871), koja se sučelila s banskim aparatom vlasti i počela osvajati saborske mandate, ali i sve veći utjecaj u širim slojevima.

Iz navedenih se primjera može vidjeti zašto su poslije, u povodu Mažuranićeve smrti, pravaši zapisali da je bila riječ o pjesničkom geniju, ali da je njegovo političko djelovanje bila „gorka i žalostna epoha u političkom nam životu“.^[17] U tom su članku tumačili da je svaki ban bio puki organ ugarskoga predsjednika koji je u zajednici s Mađarima svjedočio o degradaciji hrvatskoga položaja. Stoga ni Mažuranić nije mogao biti iznimka. On je za njih opjevao slobodu, ali mu politička pozicija nije dopuštala da za nju radi.

U kritikama bana Mažuranića i Vlade isticao se i zagrebački odvjetnik Josip Frank, tada izvanstranački političar, poslije istaknuti član Stranke prava.^[18] Frankov primjer bacao je više svjetla na odnos vlasti prema oporbenom tisku, na slobodu javnog izražavanja i utjecaj novina na kreiranje javnoga mnijenja. Frank je u Zagrebu 1877. počeo izdavati dnevnik Agramer Presse, koji je do zabrane objavljivanja 1878. bio 54 puta zaplijenjen, a urednik Max Kohn nekoliko puta zatvaran. Nakon toga je, također 1878, njegov brat Jakob Frank počeo objavljivati novine Kroatische Post, koje su prestale izlaziti polovicom travnja 1879. Konačno je Frank samo tri mjeseca 1879. tiskao novine Brana, koje su propale iz financijskih razloga, jer je izdavaču zbog učestalih kaznenih progona uzimanje jamčevine od vlasnika novina postalo prevelikim teretom.^[19] Pritom nisu jedino njegove tiskovine bile pod nadzorom. Izdavači pravaškoga lista Sloboda također su se suočavali sa sudskim postupcima, što se može vjerno rekonstruirati prema dokumentaciji Predsjedništva Zemaljske vlade.^[20]

Ne treba smetnuti s uma ni dio oporbe povezan sa srpskim političkim predstavnicima. U historiografiji je već naglašeno da je veći dio srpske elite držao da je Mažuranićevo vrijeme banovanja bilo protusrpsko.^[21] Glavni izvor sukoba bila je reforma pučkoga školstva, koja je proizlazila iz usvajanja Zakona o ustroju pučkih škola (1874). Srpski zastupnici u Hrvatskom saboru nijekali su pravo Saboru da dira u položaj Pravoslavne crkve i njezin udio u školstvu, pozivajući se na njezinu autonomiju. Uz to, Mažuranić nije prihvatio već izglasani naziv jugoslavenski za narodni jezik, nego je odlučio da se službeni jezik naziva hrvatskim i tako predaje u školama.^[22] Bilo je i drugih područja kritiziranja, ponajprije onih povezanih s izbijanjem ustanka u Bosni i Hercegovini (BiH) protiv osmanskih vlasti (1875).^[23] Dio je hrvatske javnosti držao da je ban morao otvoreno poduprijeti ustanak, ne uzimajući u obzir da sukladno svojemu položaju nije mogao djelovati samostalno, pogotovo ne provoditi ratobornu politiku u susjednoj zemlji ili uvoditi izvanredno stanje u Hrvatsku (Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju), nego je svoje odluke morao usklađivati s kraljem i vojno-političkim vrhom Monarhije. Pojedini politički i drugi viđeniji predstavnici hrvatskih Srba držali su pak da je Mažuranić nastupao protiv interesa srpskoga naroda jer nije podupirao srpski dio ustanika u BiH, odnosno da se nije zauzimao za priključenje nekih njezinih dijelova Srbiji. Usto nisu ravnodušno pratili ni uhićivanje dijela Srba za koje su vlasti sumnjale da vode velikosrpsku propagandu. S druge je strane povjesničar Dragutin Pavličević pokazao da Mažuranić i njegovi suradnici nisu bili protivnici ustanka i srpskoga naroda, nego da su tajno pomagali ustanike i brinuli se za izbjeglice („prebjege“) koji su dolazili s ustaničkih područja.

Promjene na prosvjetnom području izazvale su pak i kritiku Katoličke crkve, pa je Mažuranić dobio još jedan oporbeni blok. Katoličko svećenstvo nije poduprlo Zakon o ustroju pučkih škola jer su ga doživljavali trijumfom njima nenaklonjene liberalne struje i ograničavanjem njihova dotadašnjega statusa u školstvu.

U obzir treba uzeti i mišljenje M. Gross da je Mažuranićevo poticanje modernizacije pogađalo interese maloga građanstva, poglavito sitnih obrtnika i trgovaca koji su se našli na udaru zbog ukidanja cehovskih organizacija i liberalizacije trgovine.^[24] To znači da je zbog gospodarskih razloga nastao još jedan zamjetan broj nezadovoljnika banskom politikom.

Sve u svemu, Mažuranić je za svojega banovanja imao veliku oporbu. Njegovi su oponenti držali da je i prije nego što je imenovan za bana pokazivao slabosti u političkoj karijeri. Tako je bio član Hrvatskoga kraljevinskog odbora, u kojem su bili i unionistički zastupnici, pa je time i osobno sudjelovao u reviziji nagodbenoga zakona. Stoga su njegovi kritičari mogli tvrditi da je imao udjela i u donošenju Hrvatsko-ugarske nagodbe, koja je bila ključna za određivanje odnosa između Ugarske i banske Hrvatske, od kojih su navlastito oni financijski izazivali stalno nezadovoljstvo hrvatske strane. To se nezadovoljstvo u drugoj polovici 1870-ih nije ograničilo samo na oporbu nego i na dio pripadnika vladajuće Narodne stranke, u kojih je prevladalo mišljenje da ban sa Zemaljskom vladom nije pružio odgovarajući otpor načinu provedbe financijskoga dijela Nagodbe, čime je potvrđena premoć Ugarske vlade i podložnost Hrvatske te onemogućena provedba zamašno postavljenih reformi. Zamjeralo mu se i držanje u razdoblju ustanka u BiH, jer je znatan dio javnosti bio sklon intervenciji austro-ugarske vojske, a Mažuranić je do odluke Franje Josipa I. o zauzimanju BiH izbjegavao raspravljati o tom pitanju. Na kraju je podnio ostavku zbog toga što se nije ubrzalo dokidanje Vojne krajine i njezino vraćanje u sastav Kraljevine Hrvatske i Slavonije.

Mažuranićeva politička karijera nije imala uspjeh usporediv s njegovim književnim dostignućima. Politički sustav sa svojim vrlo ograničenim izbornim pravom nije dopuštao slobodne izbore, pa je unatoč zamjetnomu broju nezadovoljnika teško bilo testirati Mažuranića i izbornim ga rezultatima ukloniti s vrha hrvatske politike. Međutim, ozbiljan broj kritičara njegova političkoga djelovanja, a napose kancelararske i banske službe, svjedoči da nije uživao široku potporu, pa se može zaključiti da nije imao ni status popularnoga, a kamoli političara kojega su svi obožavali.

Stjepan Matković