Uvelike usporedno sa završnicom predsjedanja Republike Hrvatske (RH) Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA) 2023, potom i s formiranjem novoga saziva Hrvatskoga sabora, odnosno novoga sastava Vlade RH te ostavkom ravnatelja Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac Ive Pejakovića 2024 (nakon što je na platformi CroFacta upozoreno na neke netočnosti na mrežnim stranicama te ustanove), a dijelom i u svezi s otkazanom izložbom Neki su bili susjedi, u medijima se proteklih mjeseci pojavilo više napisa u kojima se pojedini predstavnici i suradnici Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstvo u cjelini, pa i sama Vlada RH prozivaju zbog negiranja genocida počinjenoga nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) 1941–1945.

Koliko se može utvrditi, prvi javni istup u tom nizu osvrt je tadašnjega predsjednika Srpskoga narodnog vijeća i zastupnika u Hrvatskom saboru Milorada Pupovca od 12. prosinca 2023. na izjavu Ministarstva kulture i medija tjedniku Nacional o sadržaju preporuka stručne skupine IHRA-e, u kojem navodi kako ta izjava „predstavlja veoma grub revizionistički čin zato što se u njoj prešućuje zločin genocida počinjen nad Srbima za vrijeme ustaške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske. Taj zločin genocida bio je originaran zločin NDH i ostvarivao se svim sredstvima: eksterminacijom, prisilnom ekspatrijacijom i prisilnom asimilacijom. Šokirani smo mogućnošću da se ovakva izjava uputi javnosti u bilo koje vrijeme a naročito u vrijeme predsjedanja IHRA-om i u raspravi o preporukama njezinog ekspertnog tima. Uzdamo se u to da je riječ o grešci pojedinaca a ne institucije i da će institucija tu grešku ispraviti i ovdje i na drugim mjestima koje ovdje nećemo spominjati.“^[1] Izjavu je istoga dana prenio i mrežni portal Novosti.^[2]

Navodno zatraživši dodatno očitovanje od Ministarstva kulture i medija, za koje tvrdi da nije dobiveno, portal Nacional na tom je tragu o temi pisao i 29. prosinca 2023, navodeći kako „Šutnja Ministarstva zato nameće pitanje koje svakako zahtijeva odgovor: misle li ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i njezino ministarstvo da nad Srbima u Jasenovcu nije počinjen genocid?“^[3]

Osim toga, u povodu priopćenja ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva Dinka Čuture u kojem demantira da se tijekom sastanka s Jelenom Milić, veleposlanicom Republike Srbije, ravnateljem Muzeja žrtava genocida Dejanom Ristićem i kustosom toga muzeja Bojanom Arbutinom,^[4] održanoga 29. studenoga 2023, „razgovaralo o tobožnjem genocidu počinjenom nad Srbima na teritoriju NDH“,^[5] na portalu Novosti objavljen je 24. siječnja 2024. članak u kojem se novinar Hrvoje Šimičević, s osloncem na izjave povjesničara Hrvoja Klasića i Milana Radanovića, suprotstavlja jednomu od zaključaka koji se „može nametnuti“ iz Čuturine izjave, naime da je „tvrdnja o genocidu neistinita“.^[6]

Nakon nekoliko mjeseci zatišja, u kontekstu Pejakovićeve ostavke te prijepornih formulacija na obavijesnim pločama u sklopu Spomen-područja Jasenovac, 5. lipnja 2024. na istom je portalu isti novinar objavio članak u kojem je među ostalim zaključio „da Republika Hrvatska institucionalno doista radi na pokušaju negiranja genocida nad Srbima u NDH, pojma koji u kontekstu srpskog stradanja u toj paradržavi i genocidnim namjerama Pavelićevog režima, niti jedan ozbiljni povjesničar ne dovodi u pitanje. Da je riječ o službenoj hrvatskoj politici govori i više istupa nadležne ministrice kulture Obuljen Koržinek. Povodom ostavke Pejakovića ona je spomenula holokaust nad Židovima, genocid nad Romima 'te masovne zločine nad Srbima'“, a takva su stajališta, ustvrdio je, „na liniji s pojedinim desničarskim revizionistima“.^[7] Pri kraju teksta prenesen je i dio istodnevnoga priopćenja Srpskoga narodnog vijeća, u kojem se kaže kako njegovi vodeći ljudi „izražavaju iznimnu zabrinutost zbog nastavljanja javnog iskazivanja nespremnosti predstavnika vlasti u Hrvatskoj da zločin fizičkog uništenja, prisilnog iseljavanja i prisilne asimilacije srpskog naroda imenuju kao zločin eliminacije, kao što to čine u slučaju židovskog i romskog naroda i nakon što je gospodin Pejaković tu nespremnost naveo kao glavni razlog svoje ostavke“.^[8]

Prema pisanju portala Novosti 23. lipnja 2024. u kontekstu „revizionističkih naleta“ genocid nad Srbima u NDH spominjali su i govornici na komemoraciji u Jadovnom.^[9]

Tih dana, točnije 4. srpnja 2024, na portalu Balkan Transitional Justice svoje je mišljenje, uokvireno naslovom o Hrvatskoj kao državi koja umanjuje genocidne zločine ustaša, iznio i britanski povjesničar Rory Yeomans, tvrdeći među ostalim da je genocid nad Srbima u NDH činjenica koju još uvijek osporavaju neki stručnjaci u Hrvatskoj te da je vrijeme da počinjene zločine nazivamo pravim imenom („As Ivo Pejakovic recently commented, the genocide of the Serbs – still disputed among some scholars in Croatia – as well as the less contested genocide of the Jews and Roma in the NDH, is a fact. It is time our language about the victims reflected that fact“).^[10]

U svezi pak s otkazanom izložbom Neki su bili susjedi novinar Šimičević ponovio je 13. srpnja 2024. na portalu Novosti u članku Zatajeni susjedi tvrdnje da Hrvatska vlada negira genocidne politike ili genocid nad Srbima, dopustivši – za razliku od prethodnoga članka, gdje je rečeno da primjenjivost pojma genocid na stradanje Srba u NDH „niti jedan ozbiljni povjesničar ne dovodi u pitanje“ – znanstvenu legitimnost i drukčijih pogleda: “U stvarnosti, malo je ozbiljnih povjesničara koji osporavaju da su vlasti NDH provodile genocidne politike ili genocid nad Srbima.“^[11]

Kako god shvatili navedeni sklop o malo ozbiljnih povjesničara, već 19. srpnja 2024. isti novinar, također na portalu Novosti, u članku opet posvećenom otkazanoj izložbi Neki su bili susjedi stajališta predstavnika i suradnika Ministarstva kulture i medija označava kao „infantilne podvale garnirane proustaškim negacionizmom“.^[12]

Ocjenjujući proteklo hrvatsko predsjedanje IHRA-om te imenovanje Sare Lustig obnašateljicom dužnosti ravnateljice Spomen-područja Jasenovac, 14. rujna 2024. taj je novinar Novosti posegnuo za još oštrijim prosudbama. Odnos prema neodržanoj izložbi Neki su bili susjedi tako je za nj „dio šire prošlogodišnje operacije hrvatske vlade da terminološki razmekša razmjere ustaških zločina“, odnosno Vladine politike „o negiranju genocida nad srpskim stanovništvom u NDH“.^[13]

Na portalu Novosti 24. rujna 2024. objavljen je i članak kulturologinje Katarine Damčević koja – polazeći od prethodnih novinarskih priloga – stajališta predstavnika i suradnika Ministarstva kulture i medija u svezi s izložbom Neki su bili susjedi raščlanjuje uvodeći pojam semiocid: „Izložba je otkazana nakon mjeseci pripreme jer je hrvatska strana odbila uključiti izjavu prema kojoj je NDH provodila genocidnu politiku usmjerenu prema Srbima, uz Rome i Židove. Spomenuti skandal neće iznenaditi nikoga tko je upoznat s (ne)postupanjem hrvatske vlade kada je u pitanju nasljeđe NDH. Politička manipulacija i relativizacija ustaškog režima mogu se opisati kao semiocid, odnosno destrukcija znakova i narativa značajnih za dio populacije zbog zlonamjernosti ili nepažnje drugoga, a čime se posljedično krade dio identiteta onih prvih.“ Štoviše, za razliku od prethodnih tekstova, koji problematiziraju to što se umjesto o genocidu govori o masovnim ubojstvima s državnim terorom ili o masovnim zločinima nad Srbima, tijek i zaključak toga članka mogu se shvatiti i kao da se u kontekstu naznačenom kao politička manipulacija i relativizacija ustaškoga režima ne priznaju baš nikakvi zločini prema Srbima: „Odbijanje članova hrvatske vlade da priznaju zločine počinjene prema Srbima u NDH isključuje žrtve – a posljedično i njihove obitelji i bliske osobe – iz mreže značenja, iskustava i narativa koji pružaju validaciju, sigurnost i osjećaj pripadnosti.“^[14]

Izvješćujući o stručnom skupu Institucionalno sjećanje na ustaške logore u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj: izazovi i prilike u 21. stoljeću, održanom 28. listopada 2024. u Zagrebu u organizaciji udruge Documenta i Centra za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe Sveučilišta u Rijeci, portal Novosti navodi kako je kulturologinja i članica austrijskoga izaslanstva pri IHRA-i Ljiljana Radonić istaknula „da se institucionalizirana hrvatska politika sjećanja svodi na zatucani revizionizam, jer se u 21. stoljeću eksponira kao država koja negira znanstveno poznate činjenice, posebno oko genocida nad Srbima i pokušava gurati neke stare nacionalističke stavove koji ne odgovaraju istraživanjima i historiografiji“.^[15]

Pišući pak o javnom skupu u znak sjećanja na Kristalnu noć u Zagrebu 9. studenoga, taj je portal dan poslije prenio izjavu čelnice udruge Documenta Vesne Teršelič, u kojoj je među ostalim navela: „Odjednom se dovodi u pitanje genocid nad Srbima. U prosincu prošle godine cenzuriran je udžbenik povijesti, izgleda da poricanje i iskrivljavanje nikad neće prestati. Nadali smo se da će za vrijeme predsjedanja IHRA-om stvari krenuti na bolje, ali pojavile su se razlike u tumačenju prošlosti između predstavnika Vladinih institucija i kustosa u Jasenovcu.“^[16]

Da se Hrvatska vlada trudi poricati neupitno dokazan genocid nad Srbima ustvrdila je u razgovoru za Nacional, objavljenom također 10. studenoga 2024, spomenuta kulturologinja i članica austrijskoga izaslanstva pri IHRA-i, a inačica te tvrdnje donijeta je i kao naslov: Ljiljana Radonić: „Hrvatska vlada se trenutno posebno trudi poricati neupitno dokazan genocid nad Srbima u NDH“. Genocid nad Srbima u tom je intervjuu spomenula nekoliko puta.^[17]

Svoje tvrdnje ponovila je i u razgovoru na portalu Novosti od 4. prosinca 2024. riječima: „Nakon rata 1991. – 1995. genocid nad Srbima je povijesna činjenica koju hrvatska politika prošlosti očito najteže prihvaća. Aktualni napad hrvatske vlade na tu činjenicu pokazuje koliko je postav iz 2006. bio važan.“^[18]

Najposlije, tvrdnjama na istom tragu oglasio se 26. prosinca 2024. na portalu Novosti i predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH te predsjednik Savjeta Spomen-područja Jasenovac Franjo Habulin. Prema novinaru, jedan od povoda za razgovor bio je i „negiranje da je genocid u NDH počinjen i nad Srbima, što su predstavnici hrvatske vlasti ove godine više puta izrekli“. Odgovarajući na novinarsko pitanje „Hrvatska nikako da prizna genocid nad Srbima?“ Habulin je odgovorio: „Genocid nad Srbima je nešto što je odavno dobro poznato. Na kraju krajeva, od stradalničkih naroda u drugom svjetskom ratu najviše je stradalo Srba, počevši od Gudovca, pa do Jasenovca, Kozare, Siska, Jastrebarskog... Priznaje se Holokaust nad Židovima i genocid nad Romima (Samudaripen), dok se tvrdi da nad Srbima nije bilo genocida. Tim stavom se aktualna vlast u Hrvatskoj stavlja u obranu zločina koje su činile vlasti NDH, što ne možemo prihvatiti jer smo odavno rekli da se radi i o genocidu nad Srbima. Današnja Hrvatska nije sljednica NDH i ne trebamo se poistovjećivati s ustaškim režimom i braniti njihove postupke.“^[19]

I mimo dosad citiranih tekstova, tijekom 2024. njihovi su, ali i drugi autori (novinari, povjesničari) u nekoliko navrata istupali o tematici genocida nad Srbima u NDH, iznoseći više ili manje potkrijepljena mišljenja te u većoj ili manjoj mjeri prozivajući neistomišljenike, uključujući također donekle i institucije RH, odnosno njihove predstavnike i suradnike.^[20]

U glavnini tih tekstova izravno ili neizravno iznosi se stajalište da je genocid nad Srbima u NDH u tolikoj mjeri utvrđen da u spoznajnom, historiografskom smislu ima snagu činjenice, što bi značilo da povjesničari s drukčijim mišljenjem zapravo i nisu povjesničari ili barem da ih ne treba uzimati kao ozbiljne te da svi javni dužnosnici i njihovi suradnici koji možda posežu za drukčijim formulacijama zapravo to rade protivno općeprihvaćenomu, de facto jedinstvenomu stajalištu povijesne struke.

Ne ulazeći u razmatranje cjelokupne literature o tom pitanju, niti u vrjednovanje sviju argumenata za ili protiv, u ovom članku iznijet će se nekoliko stajališta koja pokazuju zašto, barem zasad, nije utemeljeno govoriti o genocidu nad Srbima u NDH kao o neupitno dokazanom, odnosno zašto je i dalje znanstveno legitimno tvrditi da nije dokazan te postupati kao da nije dokazan.

Za početak, uz navode kako su u svezi s predsjedanjem IHRA-om predstavnici i suradnici Ministarstva kulture i medija RH spominjući masovne zločine u NDH prešutjeli neupitno dokazan zločin genocida nad Srbima, treba upozoriti kako se u objavljenim temeljnim dokumentima IHRA-e uz Holokaust govori jedino o genocidu nad Romima te o progonima drugih žrtava, što znači da se niti na razini te organizacije, koje je Hrvatska članica od 2005, a Srbija od 2011, genocid nad Srbima ne prihvaća kao općepriznata činjenica.^[21]

Neprijeporno je da je proteklih desetljeća objavljen veći broj znanstvenih i publicističkih djela u kojima se sudbina Srba u NDH 1941–1945. opisuje pojmom genocid, no da među njima nisu rijetke „znanstveno neargumentirane i politički tendenciozne studije“, poput onih Edmonda Parisa, Marca Aurelija Rivellija i Raphaela Israelija, ističe i politologinja Mirjana Kasapović, koja inače u tom radu prihvaća tezu o genocidu nad Srbima kao dokazanu.^[22]

Uz višedesetljetno nekritičko prenošenje pretjeranoga broja stradalih u Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije, odnosno na području NDH proizašlo prije svega iz reparacijskih zahtjeva,^[23] pojednostavljeni put u dokazivanju genocida nerijetko se oslanjao na navodni plan o trećinama (ubiti, protjerati, prekrstiti/asimilirati), potkrjepljivan nepouzdanim ili čak izmišljenim izvorima.^[24] U tom kontekstu pisalo se i o kontinuitetu genocidne namjere od Ambroza Kuzmića i Ante Starčevića do Franje Tuđmana i Stjepana Mesića.^[25] Iz tih se razloga niti približan uvid u to kako se suvremena znanost određuje prema pitanju genocida nad Srbima u NDH ne može dobiti pukim prebrajanjem radova, nego vrjednovanjem njihove potkrijepljenosti, o čemu – koliko se može utvrditi – ne postoje cjelovita metaistraživanja, nego samo parcijalni, nerijetko i selektivni, ponajviše uvodni pregledi.

Glavnina ovdje obrađenih medijskih istupa kao općepoznatu činjenicu drži, kako je već istaknuto, da je nad Srbima u NDH počinjen genocid te da stoga o tome ne može biti nikakve rasprave. Ti napisi ujedno su i najoštriji prema neistomišljenicima, pa ni govor o masovnim ubojstvima, masovnim zločinima, državnom teroru i sl. ne uzimaju kao legitiman, nazivajući ga „umanjivanjem“, „prešućivanjem“ ili „negiranjem“ zločina, „poricanjem i iskrivljavanjem“, „ušutkavanjem istine“, „zatucanim revizionizmom“, „veoma grubim revizionističkim činom“, „proustaškim negacionizmom“ te „obranom zločina koje su činile vlasti NDH“. U nekima od njih se u većem ili manjem opsegu ipak navode i konkretni argumenti, zacijelo najsustavnije u prilogu Tri genocida u NDH na portalu Novosti iz lipnja 2024, iza kojega stoji Arhiv Srba u Hrvatskoj.^[26]

No ni najkvalitetniji medijski prilog ne može nadomjestiti znanstvena istraživanja objavljena u stručnim knjigama i časopisima. Međutim, u konzultiranim se medijima od sviju u proteklim desetljećima objavljenih radova pozivalo jedino na dijelom prepričanu knjigu Raphaela Lemkina o vladavini sila Osovine u okupiranoj Europi iz 1944.^[27] i doktorsku disertaciju Igora Mrkalja, obranjenu 2023. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,^[28] dok je knjiga Milana Radanovića o općini Crkveni Bok za Drugoga svjetskoga rata kao primjeru genocida nad Srbima predstavljena u razgovoru s autorom.^[29]

Lemkinova knjiga Axis Rule in Occupied Europe, prva u nizu radova o genocidu, nastala je u informacijski krajnje nezahvalnim okolnostima Drugoga svjetskog rata i stoga nije osobito korisna za današnje znanstvene uvide povezane sa sudbinom Srba u NDH. Genocidu, odnosno genocidnim politikama nad Srbima u NDH u knjizi se posvećuje petnaestak redaka teksta, uz uvodnu napomenu da je srpsko pučanstvo uglavnom pogođeno na političkom i kulturnom polju („The Serbian population living in Croatia is affected mainly in its political and cultural aspects“). U stanovitoj suprotnosti s tim naglaskom poglavlje završava rečenicom da su ustaše navodno ubile nekoliko stotina tisuća Srba („Allegedly several hundred thousand Serbs have been killed by the Ustaše“), pri čemu se bilješkom poziva na publikaciju Martyrdom of the Serbs, koju je 1943. u Chicagu izdala tadašnja Američko-kanadska eparhija Srpske pravoslavne crkve. No više od toga koja su vrela bila dostupna Lemkinu te zašto se od nekih ogradio, bitno je uočiti da su njegovi pojmovi genocida, tj. genocidnih politika ili tehnika bili vrlo široka zahvata (primjerice, u tehnike genocida na području morala uključio je širenje alkohola, pornografije i kockarnica jer se jeftinim individualnim užitcima slabi osjećaj zajedništva) te da ih je, osim za Židove, Rome i Srbe (kako u NDH, tako i na Kosovu te u krajevima pod bugarskom okupacijom), izravno ili neizravno povezao i s brojnim drugim skupinama u Europi, uključujući ne samo Poljake i Ruse nego i Belgijance, Čehe, Francuze, Grke, Luksemburžane, Nizozemce, Norvežane te Slovence, dakle skupine za koje ti pojmovi u pravilu nisu šire prihvaćeni.^[30]

Nadalje, Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila 1948. i koja je temeljem nužnoga broja ratifikacija stupila na snagu 1951,^[31] odredila je pojam genocida uže nego što je Lemkin predlagao, ali i uže nego što je bilo zamišljeno u početnim nacrtima Konvencije. Među ostalim, Konvencija je 1990-ih, odnosno 2000-ih ugrađena u statute Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnoga kaznenog suda za Ruandu te stalnoga Međunarodnog kaznenog suda, a od 2000-ih postupci s njom u svezi vođeni su i pred Međunarodnim sudom pravde.^[32]

S druge strane, nakon 1948. neke su države, uključujući Jugoslaviju, u svojim nacionalnim zakonodavstvima zločin genocida odredile u nešto širem smislu, na način da se, uz odgovarajuću namjeru uništenja, može počiniti i prisilnim raseljavanjem (što Konvencija nije uključila) te stavljanjem skupine u životne uvjete koji dovode do potpuna ili djelomična istrjebljenja, što je zbog izostavljanja uvjeta fizičkoga uništenja iz Konvencije otvorilo put tumačenjima koja pojam genocida protežu i na prisilnu asimilaciju, katkad poznatu kao kulturni genocid, iako uglavnom nije riječ o istoznačnicama. Upravo je od takvoga, širega, tumačenja pojma genocid pošao i Vladimir Dedijer u skupnoj Istoriji Jugoslavije 1972,^[33] s tim da je do daljnjega proširenja pojma na recentna zbivanja te do izraženije političke instrumentalizacije došlo 1980-ih, osobito u srpskim nacionalističkim krugovima.^[34]

Slično Jugoslaviji, i neovisna je Hrvatska isprva u svojem kaznenom zakonodavstvu genocid određivala šire od Konvencije,^[35] a uže, na njezinu tragu, tek u Kaznenom zakonu iz 2011. U njemu prisilno raseljavanje više nije jedan od načina počinjenja genocida, ali donekle slični opisi takvih djela nalaze se u člancima koji sadržavaju odredbe o zločinu protiv čovječnosti i ratnom zločinu.^[36]

Premda sličnosti i razlike između zločina genocida i zločina protiv čovječnosti te ratnih zločina kako su (bili) uređeni međunarodnim pravom i nacionalnim zakonodavstvima nisu predmet ovoga članka,^[37] može se uočiti kako se u dijelu pobrojanih medijskih istupa za genocid nad Srbima u NDH primjerice kaže da se ostvarivao eksterminacijom, prisilnom ekspatrijacijom i prisilnom asimilacijom, odnosno da je njihova eliminacija provođena protjerivanjem, prisilnom asimilacijom i fizičkim uništenjem, što bi bilo na tragu šireg određenja genocida iz jugoslavenskoga zakonodavstva te hrvatskoga zakonodavstva do 2011, a ne Konvencije iz 1948. ili hrvatskoga zakonodavstva koje je danas na snazi, što je prvi pokazatelj neodređenoga značenja pojma genocid.^[38]

Dodatno, iako je do nje došlo razmjerno rano, ili upravo zbog toga, međunarodna kodifikacija zločina genocida Konvencijom iz 1948, dakle podloga za djelatnost spomenutih međunarodnih sudova, ostavila je više tzv. interpretativnih dilema, oko kojih se u pravnoj doktrini razvijaju različita tumačenja, a odražavaju se i na praksu spomenutih međunarodnih sudova, koja pak nije ustaljena jednom za svagda.^[39] Kontroverze je tako izazvala presuda za genocid u Srebrenici 1995, osobito oko kriterija za prosudbu donjega kvalitativnog, kvantitativnog i teritorijalnog praga relevantnosti djelomičnoga uništenja, ali i neke druge presude, u kojima se, primjerice zbog primijenjenih standarda utvrđivanja genocidne namjere za masovna ubojstva i druga nasilja na širim područjima Hrvatske te Bosne i Hercegovine 1990-ih, zaključilo da nije dokazano kako im je namjera nadilazila razinu tzv. etničkoga čišćenja (u smislu zločina protiv čovječnosti), iako na razini objektivnih obilježja odgovaraju i djelima obuhvaćenima konvencijskim pojmom genocida, a na različite odjeke naišla su i shvaćanja o vrstama te međuodnosima osobne, institucionalne i državne odgovornosti.^[40]

Drugim riječima, čak i s krajnje skrupuloznim osloncem na odredbu genocida u pravnim propisima te u praksi međunarodnih sudova teško je, ako ne i nemoguće doći do jednoznačne, bezuvjetno određene definicije po kojoj bi se pojmom genocid neupitno, činjenično historiografski (politološki, sociološki) opisali prošli događaji obilježeni masovnim i sustavnim radikalnim nasiljem nad životima i životnim uvjetima pripadnika nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih skupina.

Primjerice, premda sama ne drži da je genocid suvišan pravni koncept, stručnjakinja za kazneno pravo Maja Munivrana Vajda ovako je sažela stajališta njegovih kritičara: „Georg Schwarzenberger je rano primijetio da je koncept genocida bio 'nepotreban kada je bio primjenjiv i neprimjenjiv kad je to bilo potrebno.' Genocid je očigledno politički obojen pojam pogodan za manipulaciju. Riječ genocid stekla je iznimnu moć, gotovo propagandističku u svojim učincima, što dovodi do neprikladne želje da se primijeni na gotovo sve oblike masovne ljudske patnje i među žrtvama umjetno stvara konkurenciju i kompetitivnost.“^[41]

U tom je pogledu ilustrativno i stajalište američkoga filozofa armenskoga podrijetla Paula Boghossiana, koji je, upozoravajući među ostalim na nedoumice oko pojma genocidne namjere kako se izvodi iz Konvencije iz 1948, predložio da se naziv genocid zamijeni duljim, ali preciznijim opisima bližima svagdašnjemu jeziku („What I think we should resist is the temptation to capture all this in one neat word“).^[42]

Usporedno, u jednom od razmjerno recentnih uvoda u interdisciplinarno polje istraživanja o genocidu (genocide studies) navode se čak 22 dulje ili kraće definicije genocida nastale od 1959. do 2009, dakako različitoga stupnja određenosti i osobito zahvata, pri čemu se dalje u knjizi prema razmjerno slobodnim kriterijima razmatraju brojni stariji i noviji slučajevi genocida, odnosno drugi, ne uvijek jasno od njega razgraničeni slučajevi masovnoga nasilja, katkad i na temelju upitnih vrela.^[43]

Slični nedostatci značajka su i priloga Genocide: Historical Aspect u zacijelo najopsežnijoj svjetskoj enciklopediji društvenih i bihevioralnih znanosti, u kojem se slučajevi genocida prate od pretpovijesti, bez spomena bilo NDH bilo Srba, ali uključujući navodnih, prema Rudolphu Rummelu, 1 100 000 žrtava Titove Jugoslavije, 1941–1987 („Yugoslavia of Tito, 1941–87 – 1,100,000“), pri čemu autor kao žrtve 12 slučajeva „potpuno razvijenoga genocida“ („full blown genocide“) između 1980. i 2000. navodi i bosanskohercegovačke Muslimane (Bošnjake) i kosovske Albance.^[44]

U takvom kontekstu smislenost pojma genocid propituje se i unutar interdisciplinarnih istraživanja o genocidu. Tako je prema povjesničaru sa Sveučilišta u Bernu Christianu Gerlachu glavni problem u tome što je „genocid normativni, akcijski pojam koji je povijesno i u biti stvoren radi političke borbe, a ne znanstvene raščlambe. To je politischer Kampfbegriff. Svrha mu je jednoglasna osuda. To je pojam stvoren za instrumentalizaciju, i zapravo za intervenciju“ („The main problem here is that genocide is a normative, action-oriented concept that has historically and essentially been created for the political struggle, not for scholarly analysis. It is a politischer Kampfbegriff. The aim is unanimous condemnation. It is a term made for instrumentalization, and in fact for intervention“).^[45]

Zanemarivši ovom prigodom načelni zazor nekih autora prema smislenosti primjene pojmova osmišljavanih od 1940-ih na prijašnja zbivanja (uvodni tekst Konvencije iz 1948. govori da je „u svim razdobljima povijesti genocid prouzročio velike gubitke čovječanstvu“), što se može povezati i s raspravama o primjerenosti tzv. prezentizma,^[46] pri čemu je razumno pretpostaviti da se mnogi znanstvenici jednostavno odlučuju ne rabiti ih, ne dajući o tom popratna metodološka objašnjenja, treba još istaknuti knjige dvojice inozemnih povjesničara, Tomislava Dulića iz 2005. i Alexandera Korba iz 2013.

U knjizi Utopias of Nation o masovnim ubijanjima na području Bosne i Hercegovine 1941–1942, proizašloj iz disertacije obranjene na Sveučilištu u Uppsali te izdanoj u nakladi te ustanove, Dulić donosi metodološki razrađen uvod, u kojem genocid definira polazeći od Konvencije iz 1948, ali uz neke modifikacije, držeći pritom da taj pojam ne bi trebalo primjenjivati na doba prije pojave moderne države u 19. stoljeću. Prema njegovu određenju genocid bi bio potpuno ili znatno uništenje neke vjerske ili etničke skupine koje je počinila država ili sličan politički akter na način koji uključuje, ali nije ograničen na namjerno, kontinuirano i sustavno organizirano uništavanje („Genocide is the total or substantial destruction of a religious or ethnic group by a state or similar political actor by a method that includes but is not limited to intentional, continous and systematically organised annihilation“), pri čemu to uništenje mora biti fizičko u smislu izazivanja smrti članova skupine, a znatna mjera ne može se svesti na neku užu zajednicu (npr. u Srebrenici ili Hirošimi) jer se inače gubi razlika u odnosu na genocidni pokolj. Ako postoji namjera i ako počinitelj pokuša, ali ne uspije uništiti skupinu u znatnoj mjeri, riječ je za Dulića o genocidu u pokušaju, a ako se namjera odnosi na sustavno uklanjanje skupine s nekoga prostora na način koji uključuje organizirane pokolje, riječ bi bila o etnocidu, poznatom i kao etničko čišćenje.

Otklanjajući odgovor na pitanje jesu li Hrvati, Srbi i Muslimani tijekom Drugoga svjetskog rata bili izvrgnuti genocidu, Dulić uočava razlike u postupanju prema Židovima i Romima, za koje „osim smrti nije bilo alternative“ („there was no alternative except death“), te isprepletenost s protugerilskom taktikom uništenja cijelih sela, pa na temelju vlastitih definicija, dopuštajući dakako i druge, zaključuje kako bi samo daljnja istraživanja i točnija, komparativna određenja znatne mjere možda pripomogla odrediti treba li sudbinu Srba u NDH opisati kao genocid, genocid u pokušaju ili etnocid, pri čemu ne odbacuje ni legitimnost restriktivnijega stajališta, po kojem bi za primjenu pojma genocid trebala postojati namjera cjelovita fizičkog uništenja na području NDH, bez mogućnosti vjerske konverzije ili preseljenja u inozemstvo.^[47]

Korb pak u svojoj višestruko nagrađivanoj knjizi Im Schatten des Weltkriegs o masovnom ustaškom nasilju nad Srbima, Židovima i Romima, objavljenoj u nakladi Hamburškog instituta za društvena istraživanja, ističe da dio povjesničara dvoji o historiografskoj primjenjivosti pojma genocid, ali i da mu drugi nastoje poboljšati analitički potencijal. Nadovezujući se djelomice na načelna Gerlachova promišljanja, drži da je genocid shvaćen samo kao asimetrični odnos moći u kojem počinitelji, pripadnici jedne skupine, ubijaju žrtve, pripadnike druge skupine, upitne vrijednosti za pristup nasiljima u NDH. Naime, ustaško nasilje nad Srbima, Židovima i Romima imalo je multikauzalna ishodišta i ne može se svesti isključivo na rasističke i kulturalne motive, koji se obično drže temeljnim ishodištem genocida. Osim toga, kako dalje izlaže, nisu poznati dokumenti o sustavnom, prethodno više ili manje razrađenom planu progona, niti se odgovarajuća genocidna namjera uništenja može utvrditi temeljem uvida u zbivanja na terenu, što potkrjepljuje i raščlambom najpoznatijih slučajeva. U skladu s tim, sažeto se može reći kako Korb zaključuje da su ustaške vlasti imale opću namjeru etničke homogenizacije teritorija, ali da su masovna nasilja, odnosno masovna ubojstva koja su počinili njihovi pripadnici ili suradnici (u pogledu broja žrtava u knjizi se prihvaćaju nešto više procjene), inače prostorno i vremenski raznolike, pa i nedosljedne distribucije, dobrim dijelom uvjetovana i tzv. spiralom nasilja, tj. reakcijama jedne strane u građanskom ratu na stvarne ili pretpostavljene akcije druge strane, uključujući odmazdu i preventivno zastrašivanje, te tzv. brutalizacijom sudionika, koja dovodi do olakog ubijanja i u neborbenim okolnostima.^[48]

Suzdržanija stajališta o problematici utvrđivanja genocida izrazio je 27. siječnja 2025. za portal Novosti i beogradski stručnjak za međunarodno pravo Miloš Hrnjaz, koji drži da se „zločini nad Srbima počinjeni na teritoriji NDH mogu smatrati zločinom genocida“, no istodobno daje do znanja kako je s obzirom na njihovu trenutačnu istraženost legitimno dvojiti o dokazanosti posebne namjere: „Ono što se ponekad proglašava spornim je posebna namera ustaškog rukovodstva i pojedinih pripadnika da učine pomenute zločine u nameri da unište Srbe ili značajan deo Srba u NDH. Nemam ovde dovoljno prostora da detaljno obrazložim svoj stav, ali sam uveren da je i ovo moguće dokazati te da su svi uslovi za postojanje zločina genocida nad Srbima u NDH sigurno ispunjeni. Tek nam, međutim, predstoji dodatni napor da otklonimo svaku naučnu sumnju u vezi sa ovim pitanjem.“^[49]

Iako u obrađenim medijskim istupima u pravilu nisu spominjani, osim Mrkalja i Radanovića u navedenim radovima, još se povjesničara nakon Dulića i Korba, koji su slično pisali i na drugim mjestima,^[50] bavilo teškim nasiljima nad Srbima na području NDH, uglavnom vremenski i teritorijalno užega zahvata. Neovisno o tomu kako se odnose prema pojmu genocid, neki od tih radova mogu se uzeti kao izravna ili neizravna potkrjepa genocidne namjere, odnosno izvedbe bilo viših bilo nižih nositelja vlasti u NDH,^[51] dok drugi pokazuju da je do velikoga broja ubijenih te zatočenih, raseljenih ili izbjeglih u obrađenim slučajevima došlo ili moglo doći i drukčijim mehanizmima nasilja, odnosno drukčijom dinamikom odnosa između protagonista, ili pak da su, nasuprot predmnijevanoj genocidnoj namjeri, odgovarajuće prakse mjestimice izostale.^[52] Za ukupnost razmatranja o toj dinamici, kojoj neki ishodište vide još u prijeratnom razdoblju ili barem u djelatnosti ostataka jugoslavenske vojske tijekom travnja 1941, može se uočiti i da se u nekim radovima i nasilja srpskih ustaničkih, odnosno četničkih postrojba na području NDH kvalificiraju kao genocid,^[53] da su i pripadnici ustaških, četničkih i partizanskih postrojba, zacijelo bez genocidne namjere, masovno ubijali vlastite sunarodnjake te da se takva namjera uglavnom ne veže ni uza slična postupanja njemačkih i talijanskih postrojba, također pretežno povezivana s odmazdom, zastrašivanjem ili tzv. čišćenjem nepouzdanoga pučanstva,^[54] iako su na višim zapovjednim razinama postojali i iskazi općega neprijateljstva prema Slavenima.

Uza stanovite je iznimke o nabrojanim radovima objavljeno razmjerno malo stručnih osvrta. Slično tomu, noviji radovi često ne sadržavaju pregled prethodne literature iz kojega bi slijedilo da o nekim temama postoje različita mišljenja, a onda ni odjeljke u kojima bi se takva mišljenja pobila ili dopunila. S obzirom na takvu razinu znanstvene komunikacije otežano je utemeljeno vrjednovati pojedine prinose, kako u pogledu odabira i prenošenja izvora, tako i opravdanosti dalekosežnih zaključaka. Događa se stoga da se neki navodi nekritički prenose i dugo nakon što su uvjerljivo demantirani, ali i da je proteklo više desetljeća od objave nekoga rada do njegove barem djelomične recepcije. Takav je u svezi sa sudbinom Srba u NDH primjerice slučaj s knjigom Ćirila Petešića o dječjem domu, odnosno prihvatilištu u Jastrebarskom,^[55] koji se i ovih dana naziva koncentracijskim logorom ili logorom smrti.^[56] Iz tih se razloga ustaljena mišljenja mijenjaju polako, a opća razina suglasnosti oko pojedinih tema postiže se s višegodišnjom odgodom.^[57]

Ne može se dakako isključiti mogućnost da će se u budućnosti postići veći stupanj znanstvenoga suglasja, osobito ako se polazni pojam genocida jasnije odredi te ako se utvrđivanje genocidne namjere ili izvedbe nad Srbima umjesto na NDH u cjelini usredotoči na uža područja, odnosno određene lokalitete 1941–1942. te na ulogu pojedinih političkih i vojnih dužnosnika.

Ipak, zaključno se može ustvrditi kako se teza o genocidu nad Srbima u NDH, o čemu je, uz primjerenu argumentacijsku razinu, legitimno zastupati različita stajališta, zasad ne može uzeti kao neupitno dokazana, odnosno kako je to u znanosti još uvijek otvoreno pitanje.

Filip Hameršak