Glagoljska baština od neprocjenjive je vrijednosti za povijest hrvatske pismenosti jer su njezini epigrafski spomenici jedini svjedok ranoga jezičnoga i grafijskoga razvoja. U hrvatskim je krajevima, mahom u Istri i Hrvatskom primorju, pronađeno najviše glagoljskih epigrafskih spomenika od svih slavenskih područja u kojima se to pismo koristilo.^[1]

U javnosti i na mrežnim portalima, uglavnom turističkoga ili popularnopovijesnoga sadržaja, učestalo se javlja podatak da je najstariji spomenik hrvatske pismenosti ili najstariji spomenik glagoljske pismenosti Bašćanska (Baščanska) ploča.^[2] No prema epigrafskim i paleografskim istraživanjima Bašćanska ploča, datirana na sam početak 12. st., oko 1100. godine, nije najstariji hrvatski jezični spomenik. Stariji su od nje Plominski natpis (10/11. st.), Konavoski natpis (11. st.), Natpis iz Župe dubrovačke (11. st.), Valunska ploča s otoka Cresa (11. st.) i Krčki natpis (11. st.).^[3] Iza nje slijedili su primjerice Jurandvorski ulomci (11/12. st.), Senjska ploča (12. st.), Grdoselski ulomak (12. st.) i Humski grafit (12. st.).^[4]

Moguće je da je podatak o prvenstvu Bašćanske ploče potekao, a potom se daljnjim nekritičkim preuzimanjem širio, iz starijih, inače pouzdanih izvora, poput stručno-znanstvenih radova ili enciklopedija, primjerice iz glasovite Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića, jer je za njihova nastajanja on bio točan, bilo da neki otkriveni jezični spomenici još nisu bili paleografski istraženi, poput natpisa iz Plomina (precrtan 1850, istumačen 1952), bilo da drugi još nisu niti bili poznati, poput natpisa iz Konavala (otkriven 1990) ili Župe dubrovačke (otkriven 2007).^[5]

Bašćanska ploča otkrivena je 1851. u benediktinskoj crkvi sv. Lucije u mjestu Jurandvor kraj Baške na otoku Krku. Izvorno je bila dio oltarne pregrade, a zatim je, vjerojatno u 15. st., ugrađena u crkveni pod, pa je stoga znatno oštećena. Ploča je od bijeloga vapnenca, dimenzija 199 × 99,5 × 7,5–9 cm. Danas se čuva u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.^[6]

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru, gdje je pronađena Bašćanska ploča. Danas se u lijevom pluteju nalazi kopija originalne Ploče, koja se čuva u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Od otkrivanja bila je predmet paleografskih te istraživanja u najširem jezikoslovnom i historiografskom području te se drži najvažnijim ili jednim od najvažnijih hrvatskih jezičnih spomenika.^[7] Njezin je natpis među svim dosad poznatim epigrafskim spomenicima najopširniji i najcjelovitiji te svjedoči o početcima razvoja hrvatskoga jezika, ali i o prvom spomenu narodnog imena (kralъ hrъvatъskъï) na hrvatskom jeziku.^[8] U njemu su prepoznati i estetski, književni elementi (ritam, tempo, fluidnost tekstovne strukture).^[9]

Zbog oštećenja natpis je odgonetavan postupno, a najpotpunijom se drži tekstualna rekonstrukcija povjesničara umjetnosti Branka Fučića.^[10] Sadržaj, organiziran u 13 redaka, može se promatrati u više dijelova. Nakon kršćanske invokacije (vъ ime otca i sina i svetago duha) opat Držiha govori kako je hrvatski kralj Zvonimir darovao ledinu crkvi i samostanu sv. Lucije, navode se svjedoci darivanja, proklinju oni koji bi to darivanje zanijekali i obvezuju redovnici da mole za darivatelja, slijedi zapis opata Dobrovita o gradnji crkve u doba kneza Kosmata (prije 1116)^[11] i tvrdnja da je u te dane sv. Mikula (samostan) bio u zajedništvu sa spominjanom crkvom. B. Fučić pretpostavlja da je tekst sastavljen na temelju samostanskoga kartulara. Pisan je mješavinom crkvenoslavenskoga i čakavskoga idioma te prijelaznim oblikom glagoljice, iz oble u uglatu, a sadržava i nekoliko latiničnih i ćiriličnih slova, pisama na kojima se također razvijala hrvatska pismenost. Gornji dio Ploče krasi istaknuta bordura s ornamentalnim motivom loze, kakav se javlja i na hrvatskoj priobalnoj crkvenoj arhitekturi pokraj 11. i u 12. st., što također govori u prilog dataciji Ploče u približno 1100.^[12]

Značenje Bašćanske ploče neprijeporno je za hrvatsku povijest – jezičnu, književnu, kulturnu, političku i pravnu. Ona nije najstariji hrvatski jezični spomenik, ali se o njoj može govoriti kao o spomeniku s kojim započinje zasvjedočeni razvoj hrvatskoga jezika i na kojem je prvi spomen narodnog imena na hrvatskom jeziku.

Tea Rogić Musa