Povijest ustrojstva županijskoga sustava Kraljevine Hrvatske i Slavonije nakon razvojačenja Varaždinskoga generalata 1871, a zatim i ostatka Vojne krajine 1881. u hrvatskoj je historiografiji vrlo dobro istražena. Ukidanje vojnokrajiške teritorijalne organizacije Varaždinskoga generalata bila je prekretnica u razvoju Bjelovara i njegove šire regije. Tada se to područje počinje integrirati u sastav građanske (banske) Hrvatske te se u novoj upravno-teritorijalnoj razdiobi ustrojava kao Bjelovarska županija sa sjedištem u Bjelovaru.^[1]

Unatoč toj istraženosti, na službenim mrežnim stranicama Bjelovarsko-bilogorske županije u dijelu O Županiji nalazi se kraći tekst o njezinoj povijesti koji sadržava više netočnih podataka i nespretnih formulacija.^[2]

Odmah na početku spominje se kako je „austrijski general Rossenzweig“ (zapravo podmaršal Ferdinand von Rosenzweig)^[3] 1871. predao vojnu upravu grada Bjelovara krajiškomu pukovniku Ivanu Trnskomu, koji je te godine „na izborima za županijsku skupštinu“ postao „prvim Velikim županom novoosnovane“ Bjelovarske županije.

Iako se Ivan Trnski još od svojega doba pa do danas kadšto naziva velikim županom,^[4] on je službeno bio privremeni upravitelj Bjelovarske županije, kako se i sam znao potpisivati u izvješćima Vladi u Zagrebu.^[5] Prema tadašnjim zakonima isto tako nije mogao za župana biti izabran „na izborima za županijsku skupštinu“, jer je župana na prijedlog bana imenovao hrvatsko-ugarski kralj. Kralj ga je 9. ožujka 1872. i razriješio službe privremenoga županijskog upravitelja te mu pritom „za učinjene izvrstne usluge“ dodijelio „komturski krst reda Franje Josipa“.^[6]

Ni političke prilike koje su do toga dovele nisu bile jednostavne. U tadašnjoj je Austro-Ugarskoj nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. i Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. ključan utjecaj imala mađarska politička elita, koja nije dopuštala da na vlast u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji dođe Narodna stranka, u to doba najjača hrvatska stranka, pod neizravnim vodstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera.^[7] Ipak, na izborima za Hrvatski sabor na području novoosnovane Bjelovarske županije 5. rujna 1871, koje je organizirao i pripremio I. Trnski, izabrano je svih devet njezinih kandidata. Tako velika pobjeda narodnjaka nad unionistima (Unionistička stranka) neugodno je iznenadila Ugarsku vladu i tadašnjega hrvatskog bana mađaronske orijentacije Kolomana Bedekovića Komorskoga. Zbog stalnog odgađanja okupljanja novoga saziva Sabora Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije Narodna je stranka 20. rujna reagirala proglasom, poznatim kao Rujanski manifest, u kojem se snažno osuđuje Hrvatsko-ugarska nagodba, koju je Sabor sklopio „bez sudjelovanja većega diela našeg naroda“ i koja je umnogome već povrijeđena.^[8] Tako složena politička situacija bila je povod hrvatsko-ugarskomu kralju Franji Josipu I. da raspiše nove izbore te je 19. siječnja 1872. Sabor raspušten.^[9] Premoć Narodne stranke nazirala se i na prostorima razvojačene Vojne krajine, pa se nastojalo spriječiti da ona na novim izborima ponovo trijumfira. Slijedili su tada što izravni što neizravni pritisci ugarskoga ministra predsjednika Menyhérta Lónyaya na Ivana Trnskoga da pomogne mađaronske kandidate na budućim izborima, što je on odlučno odbio. Svjestan da mađaroni nisu dobrodošli na području bivše Krajine, Lónyay je tražio neku vrstu političkoga kompromisa s Narodnom strankom. Nakon pregovora sklopljen je tajni dogovor između Narodne stranke i M. Lónyaya da Trnski ostane privremeni upravitelj Bjelovarske županije te da pod njegovim vodstvom u njezina izvršna tijela budu izabrani narodnjaci skloni sporazumu s Mađarima i pravednoj reviziji Nagodbe, a ne oštri protivnici Ugarske. Nakon nekoliko dana Lónyay se predomislio i prekršio dogovor, ne želeći da na izborima pobijede kandidati Narodne stranke, makar bili i umjereni, što nikako nije odgovaralo ugarskoj strani zbog moguće revizije Nagodbe, do koje nikad nije došlo, a nekoliko njezinih korekcija nije bitnije utjecalo na mađarsku hegemonističku politiku.^[10] Stoga je na prijedlog banskoga namjesnika, unionista Antuna Vakanovića, Franjo Josip I. smijenio Trnskoga s mjesta privremenoga županijskog upravitelja.^[11]

Na mrežnim stranicama Županije nadalje je netočno da je iza Trnskoga za župana izabran Ljudevit Reisner (Raizner). Točno je da je on bio drugi župan Bjelovarske županije, ali iza grofa Roberta Oršića Slavetićkoga, koji je nakon smjene I. Trnskoga postavljen za prvoga župana, vršeći tu dužnost do 1875.^[12] Bio je izrazito unionističke orijentacije.

Točno je pak navedeno da je Bjelovarska županija 1872. dobila svoj grb, no njegovo idejno rješenje i crtež te oslik na zastavi nije načinio, kako se može iščitati, slikar Josip Hohnjec (1857–1939), koji je tada imao 15 godina. Uza sam tekst priložena je ilustracija grba Bjelovarsko-križevačke županije, koji je nastao 1886, kad su se Bjelovarska i Križevačka županija spojile u jednu, iako je u službenu uporabu ušao tek 1897. Upravo je taj grb priredio Hohnjec, prema njegovim izvornim sastavnicama, za koje se pretpostavlja da su nastale u bečkim heraldičkim uredima (grb Križevačke županije nastao je 1759).^[13]

Dijelom je neprecizna informacija da „1922. nastaje prekid hrvatske tradicije u pogledu županija. Zakonom od 26. lipnja ukinute su županije, a država je podijeljena na 33 oblasti.“

Ustavnom Uredbom o podjeli zemlje na oblasti od 26. lipnja 1922. županije su formalno ukinute, no njezina se provedba u nekim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca oduljila, prije svega na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, pa je u tim političko-upravnim previranjima i uprava Bjelovarsko-križevačke županije funkcionirala sve do kraja 1924 (većinom u rasformiranju), na čelu s posljednjim bjelovarsko-križevačkim županom Petrom Zrelecom.^[14]

U posljednjoj rečenici kratke županijske povijesti, koja glasi: „Od 1993. godine među dvanaest županija u Hrvatskoj i Gradom Zagrebom nalazi se i Bjelovarsko-bilogorska županija“, potkrala se zasigurno nenamjerna pogreška, jer se umjesto broja dvadeset, navodi broj „dvanaest“.

Naime, Ustavom Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. te Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj od 30. prosinca 1992. ponovo je uspostavljen županijski ustroj po kojem Republika Hrvatska ima dvadeset i jednu županiju, pri čemu Grad Zagreb djeluje i kao grad i kao županija.^[15]

Netočnosti su uočene na istoj mrežnoj stranici i u poglavlju Župani kroz povijest, u kojem se nalazi dvanaest portreta župana, od toga njih sedam od 1871. do 1916, iako u fundusu Gradskoga muzeja Bjelovar postoje portreti većine njih. Neke od njih izradio je spomenuti slikar J. Hohnjec.^[16] Pritom se navodi da je Teodor Bošnjak župan bio samo 1914, iako je formalno to bio od 10. 12. 1913. do 24. 8. 1914, a Ladislav pl. Labaš Blaškovečki 1915–1916, premda je dužnost velikoga župana obavljao od 5. 3. 1915. do 21. 10. 1918.^[17]

Željko Karaula