Mrežni portal Index.hr objavio je u rubrici Kalendar tekst o političaru Anti Trumbiću,^[1] u kojem je donesen njegov kratak životopis s naglaskom na pitanjima koja su najviše obilježila njegovu karijeru. U tekstu se pojavljuju veće netočnosti i pogrešne interpretacije.

Na početku se s pravom ističe da je Trumbić bio jedan od najpoznatijih hrvatskih političara u međuratnom razdoblju, no nespretno sročena rečenica u kojoj se navodi da ga je hrvatska politika u tom razdoblju „dala“ može netočno sugerirati da se tek tada politički afirmirao. Naime, Trumbićev je politički uspon krenuo na početku 20. st. te je i prije Prvoga svjetskog rata postao poznatim imenom hrvatske politike.^[2]

Prvo poglavlje zaključuje se rečenicom da je Trumbićev cilj za vrijeme Austro-Ugarske bio „stvaranje nove jugoslavenske države“. Ta bi rečenica imala smisla da je prije toga postojala jugoslavenska država, ali nje nije bilo. Tvrdnja bi bila točna u smislu Trumbićevih nastojanja tijekom Prvoga svjetskog rata da se stvori jugoslavenska država na razvalinama Austro-Ugarske, za što se otvoreno zalagao kao predsjednik Jugoslavenskog odbora u Londonu.

U tekstu se zatim donosi kronološki pregled Trumbićeva djelovanja. Tako piše da se politikom počeo baviti početkom 20. st., ali sve njegove biografije pokazuju da je politički aktivan postao potkraj 1880-ih.^[3] Kronološki se neprecizno navodi i da je u Splitu „obnašao funkciju gradonačelnika dvije godine“. U stvarnosti je za načelnika splitske općine bio izabran u studenom 1905, a ostavku na taj položaj podnio je u lipnju 1907.

Nadalje se tvrdi da je s Franom Supilom vodio politiku „novoga kursa“ i da je time od „originalnoga pravaša“ počeo „zastupati jugoslavensku ideju smatrajući da će zajedničkim naporima Južni Slaveni biti bitniji faktor u Austro-Ugarskoj“. Točno uočen Trumbićev put od pristaše pravaštva, odnosno članstva u Stranci prava do zastupnika jugoslavenske ideologije jedna je od pojava koja se povezuje s više onodobnih pravaških političara koji su izgubili vjeru u rješavanje nacionalnih problema u dualistički uređenoj Monarhiji te su započeli tražiti nove opcije. Međutim, nije preciznije određeno što bi značila jugoslavenska ideja i o kakvim je točno promjenama u njegovoj politici bila riječ. Ante Trumbić odigrao je ključnu ulogu u donošenju Riječke rezolucije 1905. Činjenica je da se njome ipak išlo na rješavanje hrvatskoga pitanja u sklopu postojeće Austro-Ugarske, bez naznaka o stvaranju bilo kakve jugoslavenske države. Dokaz su za to pregovori i dogovori s predstavnicima mađarske oporbe i talijanske zajednice u Dalmaciji. S druge strane, takav izbor savezništva i sadržaj Riječke rezolucije izazvali su negodovanje slovenskih političara, koji su se, kao sastavni dio južnoslavenske komponente u Austro-Ugarskoj, nepovoljno izjašnjavali o potezima Trumbića i njegovih suradnika.^[4]

Glavni je promašaj u članku pogrešna interpretacija Londonskog ugovora iz 1915. i njegovih posljedica. Tako piše da je njime Italiji „obećana istočna obala Jadrana“. No sadržaj tog ugovora, kojim je Antanta (Velika Britanija, Francuska i Rusija) privukla dotad neutralnu Italiju na svoju stranu u Prvom svjetskom ratu, nije nudio takvo rješenje. Znatan, ali ne i cijeli obalni pojas istočnoga Jadrana trebao je pripasti novomu savezniku.

Hrvatska enciklopedija piše kako bi tajnim Londonskim ugovorom Italija na sjevernim i sjeveroistočnim granicama dobila „Trentino, južni Tirol do Brennera, Goricu, Gradišku, dio Koruške, Trst, jugozapadnu Kranjsku, Istru, otoke Cres i Lošinj te više manjih otoka. Također joj je obećan dio Dalmacije od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča (kraj Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, kao i njihovo zaleđe u slijevu rijeka Čikole, Krke i Butišnice te gotovo svi dalmatinski otoci, od Premude do Mljeta. Londonski ugovor ostavio je Slovencima, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji područje u slijevu Save, grad Rijeku, cijelu obalu Hrvatskoga primorja, obalu od rta Ploča do ušća Drima u sjevernoj Albaniji te otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli, Rab, Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šoltu, Brač, Jakljan i Koločep. Italija se također teritorijalno trebala proširiti na južnu Albaniju, s otokom Sazanom, te na područje Valone (Vlorë) od rijeke Vojuše (albanski Vjosa) do Himana, s time da je istodobno dobila pravo da pred inozemstvom zastupa buduću malu albansku muslimansku državu u središnjoj Albaniji, koja bi dobila luku Drač te imala neutralni status. Londonskim ugovorom bili bi ujedno neutralizirani jadranski otoci koji ne bi pripali Italiji, kao i obala od rta Ploča do južnoga dijela poluotoka Pelješca te obalni pojas 10 km južno od Cavtata do rijeke Vojuše, izuzevši primorje predratne Crne Gore.“^[5]

Teritorij obećan Italiji Londonskim ugovorom

Teritorijalna pitanja spominju se i u opisu Trumbićeva sudjelovanja na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. Utvrđen je Trumbićev otpor prema talijanskim pretenzijama na dio zemalja koje su do kraja Prvoga svjetskog rata bile u sastavu Austro-Ugarske, prije svega na područje Dalmacije. Valja uzeti u obzir činjenicu da se Trumbić prvo kao predsjednik Jugoslavenskog odbora, zatim i kao prvi ministar vanjskih poslova Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) zauzimao i za Istru te područja oko Trsta i Gorice na kojima su živjeli Slovenci i Hrvati. Ipak, dobro upoznat s etničkim omjerima stanovništva, talijanskom okupacijom i međunarodnim ozračjem (Italija je postala bitan saveznik Antante i bila je u poraću članica Velike četvorke na konferenciji u Parizu), bilo mu je jasno da se stvarno mogao boriti za Dalmaciju i stoga se njome najviše bavio.

U Indexovu se članku nadalje tvrdi da su predstavnici „Francuske, Ujedinjenoga Kraljevstva i SAD-a“ nastojali stvoriti „snažnu državu na Balkanu koja će djelovati kao protuteža Austriji i Mađarskoj ako ponovno obnove svoju hegemoniju u središnjoj Europi“. Međutim, s gledišta međunarodnih odnosa nastojanje je bilo usmjereno prema zaustavljanju obnove vlasti habsburške dinastije i stvaranju bloka država kao bedema prema širenju boljševizma u Europi.

Netočna je i tvrdnja da navedeni predstavnici velesila pobjednica „o balkanskim narodima nisu znali apsolutno ništa“. Iz diplomatskih izvješća jasno je da su pratili situaciju na terenu i da su im bila poznata glavna politička kretanja na prostorima novouspostavljenoga Kraljevstva SHS (od 1921. Kraljevina SHS).^[6] Osim toga, pojačano zanimanje za južnoslavenski prostor bilo je evidentno tijekom Prvoga svjetskog rata i kroz odnose s Jugoslavenskim odborom koji je imao svoje predstavnike u svim navedenim zemljama.

U Parizu nije riješeno pitanje granice između Kraljevine Italije i Kraljevstva SHS. Do bilateralnoga sporazuma došlo je u Rapallu 1920. U Indexovu tekstu piše da je Rapallskim ugovorom Italiji „predana Istra, Rijeka, Zadar i par jadranskih otoka“. No Rijeka nije „predana“, nego je stvorena Slobodna Država Rijeka, koja nije bila u sastavu Italije. Dio zadarske općine pripao je Kraljevstvu SHS. Trumbić nije bio razočaran tim sporazumom jer je kao jedan od pregovarača držao da je njime zatvoren gorući spor između dviju susjednih država.^[7] Iako po njemu nova granica nije bila pravedna jer je znatan dio Hrvata i Slovenaca pripao Italiji, procijenio je da je ugovorom osiguran mir, izbjegnuto narušavanje odnosa s državama koje su potpisale Londonski ugovor – izuzevši Rusiju, koja se povukla iz rata, nakon što su Listopadskom revolucijom 1917. vlast preuzeli boljševici i potom potpisali mir s Centralnim silama – i da su stečeni preduvjeti za uređivanje unutarnjih odnosa u Kraljevstvu SHS. Osim toga, Rapallski je ugovor trebao značiti da se Italija odrekla maksimalne primjene Londonskog ugovora. Sve u svemu, nekoliko dana nakon potpisivanja ugovora Trumbić je u Splitu izjavio da je riječ o „soluciji nužde“.^[8] Rijeka je Italiji pripala 1924, kad je potpisan Rimski sporazum.^[9] Za takvo je rješenje Trumbić okrivio potpisnike sporazuma Nikolu Pašića i Momčila Ninčića, držeći da su njime dominantni srpski političari u vladi Kraljevine SHS izašli u susret talijanskoj ekspanziji na Jadranu. U Italiji je tada na vlasti bio Benito Mussolini.

Razgraničenje Kraljevine SHS i Italije na temelju Rapallskog ugovora (1920) i Rimskoga sporazuma (1924)

Pri kraju članka navodi se da je Trumbić bio član Hrvatske seljačke stranke (HSS), „najutjecajnije hrvatske stranke u to doba“, pri čemu se vjerojatno misli na njegovu stranačku pripadnost između dvaju svjetskih ratova. Tu je ipak potrebno dodati da je Trumbić nakon ostavke na položaj ministra vanjskih poslova u studenom 1920. isprva bio stranački neopredijeljen, da je zatim pristupio Hrvatskoj zajednici, formalno 1924. te da je s njezinim članovima i disidentima iz HSS-a sudjelovao 1926. u osnivanju Hrvatske federalističke seljačke stranke. Riječ je o bitnim informacijama koje pokazuju da nije imao najbolje mišljenje o Radićevoj politici. Prekretnica je bio atentat na Stjepana Radića i druge HSS-ovce u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928. Tek je tada postao članom HSS-a, s tim da je rad te i drugih stranaka za kraljeve diktature 1929–1931. bio zabranjen,^[10] pa naglašavanje toga članstva i nema neku veću ulogu za razumijevanje njegovih političkih sklonosti.

Članak završava tvrdnjom o Trumbićevu odnosu prema Jugoslaviji, pa tako stoji da ju je „zagovarao, vodio i od nje odustao“. Njegovo je zagovaranje neprijeporno jer se tijekom Prvoga svjetskog rata nalazio na čelu Jugoslavenskoga odbora koji se borio za rušenje Austro-Ugarske. Jasna je i njegova kasnija kritika političke situacije u kojoj je glavnoga krivca za probleme Jugoslavije vidio u srpskoj hegemoniji. Ne može se pouzdano utvrditi je li odlučno odustao od države za koju se nekad zalagao, ali je svakako snažno kritizirao njezino uređenje. Jedinu mogućnost za neki oblik opstanka jugoslavenske države vidio je u sporazumu koji bi hrvatska strana prihvatila po svojoj slobodnoj volji.^[11] Vrlo je prijeporno, međutim, kazati da je vodio Jugoslaviju. Može se uzeti u obzir da je bio njezin prvi ministar vanjskih poslova (od prosinca 1918. do studenoga 1920), ali politički sustav Kraljevstva SHS nije dopuštao da jedan ministar vodi državu. Trumbić je za svojega ministarskog mandata provodio državnu politiku.

Stjepan Matković